Kosmološki argument za postojanje Boga

Naziv kosmološki argument dolazi od grčkih riječi kosmos (kosmos, univerzum) i logos (razlog, razum…).

Ovim argumentom se postojanje Boga dokazuje preko činjenice da postoji svijet, odnosno da uopšte išta postoji. Baš to pitanje, zašto uopšte išta postoji, najviše je intrigiralo Lajbnica. Za njega, to je pitanje od najveće važnosti, na koje moramo dati odgovor. On je došao do zaključka da univerzum postoji zato jer ga je stvorio Bog.

Kosmološki argument postoji u više varijacija, dok su tri osnovna oblika Lajbnicovski argument, Kalam kosmološki argument i modalni kosmološki argument.

Kalam kosmološki argument

Začetnik ovog arugmenta je Jovan Filopon koji se suprotstavio Aristotelovom učenju o beskonačnosti univerzuma. Kasnije su argument razradili islamski filozofi poput  el-Kindija, i kasnije el-Gazalija, a argument je odmah bio prihvaćen i među Jevrejima.

Svoj procvat u novije doba, kosmološki argument dobija zahvaljujući Vilijamu Krejgu koji je argument predstavio u svijetlu savremene filozofije.

U osnovi, argument glasi ovako:

1. Sve što počne da postoji, ima uzrok svog postojanja.

2. Univerzum je počeo da postoji.

3. Univerzum ima uzrok svog postojanja.

Premisa 1

Prva premisa se sastoji od principa kauzalnosti (ništa ne može stvoriti nešto) i gotovo je nemoguće zamisliti nekoga ko može reći da je ona netačna. U suprotnom, mogli bismo se pitati zašto stvari konstantno ne nastaju ni iz čega.

Premisa 2

Stvarna debata je u ovoj premisi. El-Gazali je tvrdio da ako univerzum nije nastao, to znači da imamo beskonačan broj prethodnih trenutaka do današnjeg dana, što je nemoguće. Ovdje je neophodno napraviti i razliku između potencijalnih prethodnih događaja i stvarnih prethodnih događaja.

Potencijalna beskonačnost je nešto što može postojati tek kao „ideja”. Primjera radi, možemo u nedogled ići brojevima u minus, ili beskonačno u plus. Međutim, nikada nećemo doći do „beskonačnog” broja (kao što možemo doći na primjer do -20, ili 150), odnosno kraja tome nizu. Sa druge strane, imamo jedan konkretan trenutak u sadašnjosti koji na jednoj strani tog niza predstavlja kraj.

Recimo da zamislimo da brojimo iz beskonačnog minusa do sadašnjeg trenutka, odnosno nule. Svaki put kada bismo izbrojali neki broj, pa makar on bio i -2, uvijek bismo imali beskonačno instanci -1 koje bismo morali prebrojati da bismo stigli do nule. Čak i da zamislimo da smo nekako stigli do nule, moramo odgovoriti zašto smo došli do nje baš sada? Zašto nismo 10 minuta, ili 3 godine ranije, ili kasnije?

Veliki prasak

Ova premisa ima svoje utemeljenje i u nauci. Danas je opšteprihvaćena teorija nastanka svemira koja se naziva Veliki prasak.

Prvi koji je došao na ideju o ovoj teoriji, bio je Žorž Lemetr, belgijski sveštenik koji se sa teologije prebacio na kosmologiju, a koji je studirao na Harvardu, potom doktorirao na MIT-u. Godine 1930. shvatio je da se svemir širi, te da je nekada bio samo jedna „tačka”, koju je nazvao „iskonski atom“. Nešto ranije, Habl je objavio rezultate dvogodišnjeg proučavanja cefeida, spiralnih maglina. Primjećeno je da se sjaj cefeida mijenja u pravilnim vremenskim periodima – otkriće Henrijete Svon Levit. Ovo revolucionarno saznanje je proslavilo Habl, ali i otkrilo ljudima da naša galaksija nije sve što postoji, kako se do tada smatralo.

Crveni pomak

Njutn je kao mlad naučnik, kroz svoju zamračenu sobu propustio tanak zrak svjetlosti. Zaključio je da se svjetlost razlaže na poznate dugine boje i da sunčeva svjetlost sadrži sve te iste boje.
Ovo je bilo važno za posmatranje drugih zvijezda. Svjetlosni talasi koji se udaljavaju od nas izgledaju crvenije, dok svjetlosni talasi koji se približavaju izgledaju plavlje. Ovo je fenomen koji je poznat pod nazivom Crveni pomak.

Godine 1912, američki astronom Vesto Slajfer, bio je prvi koji je shvatio da se sve linije svjetlosti koje promatramo zapravo udaljavaju od nas. Iako ovo ne znači da smo centar svemira, ovo jasno pokazuje da se svemir širi. Odnosno, nekada je bio samo „iskonski atom“.

Veliki prasak najbolje objašnjava veliki broj fenomena koje opažamo u svemiru.

Svemir je nastao u određenom trenutku i ne postoji oduvijek. Na to upućuje i logika i savremena nauka, a kosmološki argument ukazuje da taj uzrok mora biti Bog.

Lajbnicov kosmološki argument

Nešto drugačiju formulaciju srećemo kod Lajbnica:

1. Sve što postoji ima objašnjenje svog postojanja.

2. Ako univerzum ima objašnjenje svog postojanja, to objašnjenje je Bog.

3. Univerzum postoji.

Premisa 1

„Kao iz topa”, ateisti kažu da to znači da i Bog mora imati objašnjenje svog postojanja. „Ko je stvorio Boga” – zvuči kao pitanje koje se nameće, ali je ova primjedba loša. Bog jeste najveće zamislivo biće koje je nestvoreno. Da je Bog stvoren, ne bi bio Bog, već stvorenje.

Koje je onda objašnjenje Božijeg postojanja? Lajbnic pravi razliku između nužnih i zavisnih bića. Dok prva nužno postoje, druga imaju uzrok svog postojanja. Nužna bića postoje po sopstvenoj prirodi i za njih je nemoguće da ne postoje. Slično su učili i mnogi hrišćanski mislioci. Sveti Jovan Damaskin u djelu „Tačno izloženje pravoslavne vjere”, pravi razliku između stvorenih (tvarnih) i nestvorenih (netvarnih) bića. Bog, kao tvorac svega, ne može biti stvoren, jer ako je i on stvoren, morao ga je neko stvoriti, dok tako ne bismo došli opet do nekog ko je nestvoren.

Mnogi matematičari smatraju da su brojevi primjer apstraktnih objekata koji nužno postoje u bilo kojem mogućem svijetu. Nasuprot tome, za zavisna bića to ne važi. Na primjer, vi i ja smo mogli da ne postojimo.

Dakle, ovdje se ne radi o tome da za Boga ne važi ova premisa, već da je Bog nužno biće koje vječno postoji, dok se isto ne može reći za univerzum.

Premisa 2

Ovo je premisa sa kojom će se svi složiti. I ateista će reći da, ako univerzum ima uzrok, da to mora biti nešto što je izvan univerzuma, a to može biti samo biće kao što je Bog. Jer takvo biće mora biti izvan prostora, vremena i materije. Jedino što još možemo takvim zamisliti, bio bi neki apstraktni objekat, međutim apsktraktni objekti nemaju um i ne mogu stvoriti nešto.

Može li se ipak reći da je univerzum vječan i da postoji, kao Bog, iz nephodnosti sopstvene prirode, te da nema eksterni uzrok svog postojanja? Ovo se čini kao jedina moguća ateistička alternativa. Međutim, problemi sa ovom alternativom su brojni.
Znamo za sva nebeska tijela da su mogla da ne postoje. Ako je svijet nastao u Velikom prasku, ovakva nebeska tijela i sve što posmatramo oko sebe je puka slučajnost. Tu možemo otići korak dalje – šta ako je materija vječna? Možemo li tvrditi da je materija sama po sebi vječna i da samo mijenja svoje oblike?

Ovo nije nešto što ima podršku u savremenoj nauci. Materija se sastoji od subatomskih čestica koje sačinjavaju sav svemir. Drugim riječima, neki predmet je samo određena formacija kolekcije tih čestica. Ako bismo imali potpuno drugi set čestica, imali bismo i potpuno drugačiji svemir. Stoga, svemir ne postoji nužno u svim mogućim svjetovima.

Zaključak iz ovih premisa koje čine kosmološki argument jeste da je Bog objašnjenje za postojanje univerzuma i da je njegov eksterni uzročnik.

Druge argumente za postojanje Boga vidi na strani: Argumenti za postojanje Boga.

Bilo bi nam drago da čujemo tvoje mišljenje o ovom tekstu. Slobodno ostavi komentar ispod, ili nam pošalji svoje mišljenje na [email protected].

Komentari

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *