1. Solunjanima 4,2

Ustvari, na to neprekidno usavršavanje i napredovanje ka svemu Božjem pobuđuju nas same zapovesti svetog Evanđelja. A vi znate kakve vam zapovesti dadosmo kroz Gospoda Isusa, ili bolje: Gospodom Isusom. Nijedna od tih zapovesš nije naša, nije od nas – apostola, niti uopšte – od ljudi, već je svaka – od Njega, Bogočoveka i Gospoda Isusa, koji nam kroz Svoje božanske zapovesti daje Svoj večni život, Svoj bogočovečanski život. Božanske zapovesti koje nam daje Gospod Isus, i božanski život u njima, mi ljudi ne bismo nikada mogli ostvariti svojim čovečanskim silama, da nam Gospod po čovekoljublju Svom ne daje i božanske sile za njihovo ostvarenje od naše strane. A On nam te blagodatne božanske sile izobilno daje kroz svete evanđelske tajne. Mi pak hrišćani pozvani smo da te blagodatne božanske sile pretvorimo u svete vrline: da svete tajne pretvorimo u svete vrline. To je sav naš evanđelski zadatak na zemlji. Svete tajne: krštenja, miropomazanja, pričešća, ispovesti, i ostale, daju nam blagodatne božanske sile da evanđelske zapovesti Spasiteljeve izvršujemo s revnošću, s radošću, s ljubavlju. Ostvarujući i izvršujući i ispunjujući Njegove svete zapovesti o veri, o ljubavi, o molitvi, o postu, o milostinji, o smirenosti, o krotosti, o trpljenju i svemu ostalom, mi i izgrađujemo u sebi svete vrline, i usavršavamo ih, a kroz njih usavršavamo sebe u svemu božanskom i bogočovečanskom, u svemu večnom i bogočovečnom.