Stari zavet
Ali kada sin moj uđe u ženidbenu sobu svoju, on pade i umre.
I upalismo svi mi svjetiljke, i svi susjedi moji dođoše da utješe mene, i ja počinuh u noć drugoga dana.
Kada svi prestadoše da tješe mene, kako bi me prepustili počinku, ja ustadoh u noći, pobjegoh i dođoh kao što vidiš na ovo polje.
I mislim da se ne vraćam u grad, nego da ostanem ovdje i ne jedem, niti pijem, nego da neprestano plačem i postim dok ne umrem.
Napustivši razmišljanja kojima sam se zanimao, ja joj sa gnjevom odgovorih i rekoh:
O, najbezumnija od svih ženo! Ne vidiš li našu tugu i šta nas snađe, -
Jer Sion, mater naša, tuguje neizmjerno, krajnje ponižena, i plače gorko?
I sada kada svi mi tugujemo i žalostimo, jer smo svi ožalošćeni, hoćeš li ti tugovati za jednim sinom tvojim?
Upitaj zemlju i ona će ti reći, koliko je ona dužna oplakivati pad toliko mnogo onih koji se rodiše na njoj;
Jer svi se rodiše iz nje od početka, i drugi koji će tek izaći, a jedva svi da neće poginuti, i tolika množina njih se predaje na istrebljenje.
Zato ko je dužan više tugovati, ako ne ona koja izgubi toliko mnogo, a ne ti koja tuguješ nad jednim?
Ako kažeš meni: Plač moj nije jednak plaču zemlje, jer se ja oslobodih ploda utrobe moje koji ja nosih sa brigom i rodih u bolovima;
A zemlja – po svojstvu zemlje; na njoj sadašnje mnoštvo kako odlazi, tako i dolazi.
I ja kažem tebi da kao što si ti teško rodila, tako i zemlja daje plod svoj čovjeku koji je od početka obrađuje.
Zato se uzdrži sada od tuge tvoje i snažno nosi gubitak koji ti se desio.
Jer ako ti priznaješ za pravedne odluke Božje, u svoje vrijeme ćeš dobiti sina i bićeš među ženama proslavljena.
Zato se vrati u grad mužu tvome.
Ali ona reče: Neću uraditi tako, neću se vratiti u grad, nego ću ovde umrijeti.
Produžih da govorim sa njom i rekoh:
Ne radi to nego poslušaj savjet moj. Jer kolika je bijeda Siona? Utješi se radi žalosti Jerusalima.
Jer ti vidiš da je svetište naše opustošeno, oltar naš prevrnut, hram naš razrušen,
Psaltir naš uništen, pjesma umukla, radost naša isčezla, svjetlost svjetiljki naših ugašena, kovčeg zavjeta našeg opljačkan, Sveto naše oskvrnavljeno, i ime koje nam je dato izrugano, djeca naša pretrpješe sramotu, sveštenici naši pretučeni, leviti naši odvedeni u ropstvo, djevice naše oskvrnavljene, žene naše pretrpješe nasilje, pravednici naši odvučeni, dječica naša izginuše, mladići naši u ropstvu, snažni naši iznemogoše;
I što je od svega najteže, zastava Siona lišena je slave svoje, jer je predana u ruke neprijatelja naših.
Zbog toga ostavi veliku tugu tvoju, i odloži množinu žalosti tvoje, kako bi pomilovao tebe Silni, i Svevišnji darovao tebi uspokojenje i olakšao težinu.
Dok govorih riječi moje njoj, odjednom sinu lice i pogled njen, i gle, vid postade blistav, tako da sam ja ustrašen njom, razmišljao šta bi to moglo biti.
I gle, ona iznenada ispusti toliko glasni i toliko strašan zvuk glasa, da se od tog zvuka žene potrese zemlja.
I ja vidjeh, i gle, žena se više ne ukaza meni, nego sazidani grad, i mjesto njegovo ukaza se na širokim temeljima, i ja ustrašen jako uzviknuh i rekoh:
Gde je anđeo Urilo koji u početku dođe meni? Jer on dovede mene u takvo stanje uma u kome cilj moga stremljenja nestade, i molitva moja pretvori se u sramotu.
Dok ja govorih to on dođe ka meni;
I ja vidjeh sebe, i gle, ja ležah kao mrtav i u besvjesnom stanju; on uze mene za desnu ruku, ojača me i postavivši na noge reče mi:
Šta je sa tobom? Od čega se muti razum tvoj i osjećanja srca tvoga? Od čega se muti?
Od toga, odgovorih ja njemu, što ti ostavi mene, i ja postupah po riječima tvojim izađoh na polje, i vidjeh i još vidim to što ne mogu objasniti.
A on reče meni: Stoj kao čovjek, i ja ću ti objasniti.
Govori mi gospodine moj, rekoh ja, samo me ne ostavljaj kako ne bih iznenada umro:
Jer ja vidjeh što ne znadoh, i slušah što ne znam.
Osjećaj moj obmanjuje mene, ili duša moja sanjari u snu?
Zato te molim da objasniš meni, slugi tvome, ovaj zanos uma mog. Odgovarajući mi reče on:
Poslušaj pažljivo mene, i ja ću naučiti tebe, i objasniću tebi to što te je ustrašilo: Jer Svevišnji otkriva tebi mnoge tajne.
On vidi prav put tvoj, kako ti neprestano tuguješ zbog naroda tvog i jako se žalostiš zbog Siona.
Ovakvo je značenje utvare koja se ovdje javila tebi:
Žena koju si vidio uplakanu i pokušao da utješiš,
Koja poslije postade nevidljiva, ali se pojavi tebi grad sazidani,
I koja tebi ispriča o smrti sina svoga, evo šta znači:
Žena koju si vidio, to je Sion. A što reče tebi ta koju si vidio je grad samo što je sazidan,
Kako je ona trideset godina bila neplodna, tim ukazuje na to da u narednih trideset godina u Sionu ne bi prinesena žrtva.
Po isteku trideset godina neplodna rodi sina: To je bilo onda kada Solomon sazida grad i prinese žrtve.
A što ona reče tebi kako je sa mukom vaspitala njega, to bješe život u Jerusalimu.
A to što je sin njen kako je ona rekla tebi, ulazeći u ženidbenu sobu svoju pao i umro, to je bio pad Jerusalima.
I eto, ti vidje sličnost njenu, kako ona tugovaše za sinom, pokušao si da utješiš nju za ono što se desilo: Zato je trebalo otkriti tebi sve.
Sada Svevišnji, videći kako ti tuguješ dušom i svim srcem boluješ za njim (Jerusalimom), pokazaće tebi svjetlost slave njegove i ljepotu njegovu.
Zbog svega toga ja rekoh tebi da živiš u polju gdje nema kuća.
Ja sam znao da će Svevišnji pokazati tebi to;
Zbog toga ti i rekoh da dođeš u polje gdje nema temelja zdanja.
Jer ne može djelo čovječijeg sazdanja preživjeti ondje gdje će se ukazati grad Svevišnjega.
Zato ne boj se, i da se ne straši srce tvoje, nego izađi i pogledaj na svjetlost i velelepnost zdanja, koliko mogu vidjeti oči tvoje.
Poslije toga poslušaj koliko mogu slušati uši tvoje.
Ti si blaženiji od mnogih i prizvan si ka Svevišnjemu, kao nekolicina.
I sutrašnju noć ostani ovde,
I Svevišnji će pokazati tebi u viđenju veličanstvena djela, koje On stvori za stanovnike zemlje u posljednje dane.
I spavah ja tu noć i sljedeću kako on reče meni.