Sveto pismo
Efescima 4,22
22Da odbacite, po prvome življenju, staroga čovjeka, koji se raspada u željama prevarljivijem;
ἀποθέσθαι ὑμᾶς κατὰ τὴν προτέραν ἀναστροφὴν τὸν παλαιὸν ἄνθρωπον τὸν φθειρόμενον κατὰ τὰς ἐπιθυμίας τῆς ἀπάτης,
Tumačenje stiha
Sveto pismo
22Da odbacite, po prvome življenju, staroga čovjeka, koji se raspada u željama prevarljivijem;
ἀποθέσθαι ὑμᾶς κατὰ τὴν προτέραν ἀναστροφὴν τὸν παλαιὸν ἄνθρωπον τὸν φθειρόμενον κατὰ τὰς ἐπιθυμίας τῆς ἀπάτης,
Tumačenje stiha
I vi ga odbacujete, hrišćani, kako? Najpre svetim krštenjem. I neprestano ga odbacujete kroz ostale svete tajne i svete vrline, pošto on kroz razna iskušenja, grehe i strasti pokušava da se ponovo nastani u vama. Svaki napad greha hoće da vas sastari: da sparuši i sasuši svete sile u vama, da kroz slasti i strasti prokrijumčari u vas otrov smrti. Zato protiv svakog greha, iskušenja i strasti izvedite svu vojsku svoju: svete tajne i svete vrline, jer su u njima svete, svepobedne i nepobedne božanske sile. Vi ste? – Sila u Hristu, božanska sila i svesila, božanska moć i svemoć. Jer vera naša je „u sili Božjoj“ (1. Kor. 2,5). No kako vera, tako i ljubav naša je u sili Božjoj, i molitva naša, i post naš, i krotost naša, i svaka evanđelska vrlina naša. Znaj: koliko evanđelskih vrlina u tebi, toliko božanskih sila – svesila! I ko će te onda savladati i pobediti? Smrt? O, hnljade smrti, i sve smrti svih svetova – slabije su od jedne sile Božje što je u jednoj vrlini: svetoj veri, ili u svetoj ljubavi, ili u svetoj molitvi! akamoli u svima svetim vrlinama! A kada tome dodate božanske sile kojima se i ispunjujete kroz svete tajne! O, koja je to božanska sila i svesila, a da nije sva sišla s neba u tebe kroz sveto Pričešće? I učinila te jakim kao nebo. Šta kažem? I više, neizmerno više: jakim kao Bog! Jer je zapovest evanđelska svima nama: „jačajte u Gospodu i u sili jačine njegove“ (Ef. 6,10). I mi, obučeni kroz svete tajne u Gospoda, jaki smo Gospodom, jaki kao Gospod, i zato svepobedni. O, bezbrojna jata svih smrti! o, svi legioni nečistih duhova, i svaki pakao što je u vama, svi vi jurišajte na hristonosca: i gle, vi jurišate na nebo, i odbijate se od njega, i razbijate o njega, kao mehurovi sapunice o dijamantske bedeme. Sile i sile, svesile i svesile, – eto čime se hrišćani neprestano ispunjuju u Crkvi Hristovoj kroz svete tajne i svete vrline.
Kako se stvara stari čovek u duši našoj? Gresima i strastima: gnjev, ljutina, pakost, huljenje, sramotne reči, pohota, laž – sve su to i graditelji, i građa iz koje se obrazuje i stvara stari čovek. (sr. Kol. 3,8-9). A kroz sve njih struji smrt, i ona ustvari stvara tog starog čoveka, koji i jeste čovek smrti, i stoga čovek smrtan. Da, u samoj stvari kroz grehe i strasti smrt je vajar, i neimar, i graditelj čoveka. A takav čovek smrti? Uvek zaudara na smrt i smrtno. Protari mu ruku, telo, dušu, misao, gle – sve to zaudara na smrt, na grob, na trulež, na crve. I mile crvi unutra po starom čoveku, i kote se kroz strasti, kroz slasti. I stari čovek hoće da potisne novog čoveka u tebi, hrišćanine: da potisne tvog bogolikog i bogopodobnog čoveka. A to kroz njega nevidljivo dela sam Satana, da bi razorio delo Božje. Znaj: da bi tvoj novi čovek živeo, stari čovek što je u tebi mora umreti. Hodi smrti koja ubijaš smrt! A to si ti Krste Hristov, Krste životvorni i životodavni: raspni na sebi mog starog čoveka, saraspni ga Hristu, da bi u meni vaskrsao novi čovek, čovek besmrtni, nadsmrtni, večni. Da: „stari naš čovek se razape s Hristom“ (Rm, 12,2). I gle, vaskrsava novi čovek u nama, Hristov čovek sa novim životom. Novi čovek? Sav izgrađen u tebi od svetih tajni i svetih vrlina; a u njima sam Gospod Hristos. Da, hrišćanin si, i zato si novi čovek. Čime? Hristom što je u tebi. Jer, ko je hrišćanin? Hrišćanin je onaj koji ima Hrista u sebi, koji nosi Hrista u sebi, koji živi Hristom u sebi.
Nema sumnje, hrišćanin si zbog Hrista, i od Hrista što je u tebi. „Staro prođe, gle, sve novo nastade“: stari um prođe, novi nastade; stara duša prođe, nova nastade; prođe stara savest, stara volja – i nastade nova savest, nova volja; prođe stara filosofija, stara nauka, stara umetnost, svi tvoji stari svetovi, i gle – pojavljuju se novi svetovi, nova filosofija i umetnost, nova duša i savest, novi čovek, sve od Hrista i po Hristu i za Hrista. Novo nebo i nova zemlja pojavljuju se najpre u tebi a preko tebe i u svetu oko tebe (sr. Otkr. 21,1; 2. Ptr. 3,18). Stari čovek: grehonosan neznabožac, bezbožac izumire i umire, a novi čovek: hristonosac, hristoznalac, hristoustalac vaskrsava iz sile u silu, živeći novim životom, bogočovečanskim, i zato besmrtnim i večnim. Novi čovek = novi život = u svetim tajnama i vrlinama evanđelskim = u Crkvi: „sa svima svetima“, a najpre sa izvorom svake svetosti.
Duhom Svetim i Gospodom Hristom – „osvećenjem našim“ (sr. 1. Kor. 1,30). „Ako je ko u Hristu, nova je tvar: stare prođe, gle, sve novo postade“ (2. Kor. 5,17). Hristom, jedino Hristom postaje se novi novek: jer sve što je istinski novo i nestarivo, večito novo i nestarivo daje On koji nikada ne stari. A ne stari zato što greha nema u Njemu, od koga se ustvari jedino i stari, stari na smrt. Sagledaj do dna greh, ma koji greh, i na njegovom dnu ugledaćeš obličje Satane. Živeći u grehu, čovek neminovno uoblikuje u sebi lik, obličje pratvorca svakog greha – đavola, Satane. A svete vrline, a svete tajne? Sagledaj dno njihovo: svuda lik Spasov. I živeći u svetim tajnama i u svetim vrlinama, mi postepeno uoblikujemo u sebi lik Gospoda Hrista, postajemo hristoliki. I na taj način ispunjujemo evanđelsku zapovest: oblačimo se u novog čoveka, „po obličju Onoga koji ga je sazdao“ (Kol. 3,10). A to je – sam Gospod Hristos, i sa Njim i kroz Njega i Bog Otac i Bog Duh Sveti.
Zlatousti blagovesnik Hristov blagovesti: Dokaz da smo poznali Hrista jeste naš pravedni život. Ko provodi rđav život, ne zna Boga i Bog ne zna njega. Ono što mi imamo nije taština nego istina: kao što su naši dogmati istiniti, tako i život naš – ὥσπερ τά δόγματα ἀληθῆ, οὕτω καὶ ὁ βίος. Greh je taštnna i laž, a pravedni život je istina: jer ima veliki cilj; razvratan pak život završava ništavilom. Po apostolu, stari čovek se raspada u željama prevarljivim. Kao što se želje njegove raspadaju, trule, tako i on sam.
Sveti apostol naziva starim čovekom ne prirodu nego delatnost greha – τήν τῆς ἁμαρτίας ἐνέργειαν. Svojim vlastitim prevarljivim željama raspada se čovek u ovom životu; raspada se i u paklu. Kao što se same želje raspadaju u bolesti i sa vremenom, tako se raspada i sam čovek koji te želje porađa.