Sveto pismo
Galatima 1,4
4Koji dade sebe za grijehe naše da izbavi nas od sadašnjega svijeta zloga, po volji Boga i oca našega,
τοῦ δόντος ἑαυτὸν ὑπὲρ τῶν ἁμαρτιῶν ἡμῶν ὅπως ἐξέληται ἡμᾶς ἐκ τοῦ αἰῶνος τοῦ ἐνεστῶτος πονηροῦ κατὰ τὸ θέλημα τοῦ θεοῦ καὶ πατρὸς ἡμῶν,
Tumačenje stiha
Komentari
2Dok je carević u kolevci, šta je on bolji od sina robova? Niti je telo njegovo bolje, niti misli njegove uzvišenije, niti želje njegove čistije. Kakav je sin carev, takav je i sin robov, takav i sin prosjakov. I za nekoliko godina sin carev ne razlikuje se od sina roba. Kada pak sin carev poraste i sa punom svešću o svom dostojanstvu primi vlast nad carevinom, a kada sin robov poraste i sa punom svešću podlegne jarmu ropskom, tada se vidi ogromna razlika. Tada se objavljuje jasno, da naslednik i rob nisu jednaki, jer rob ima da robuje a car da gospodari.
Tako je i s hrišćaninom i nehrišćaninom, hoće apostol da kaže. Nehrišćanin robuje prirodi, hrišćanin vlada prirodom. I nehrišćanski period istorije roda ljudskog pokazuje kako je čovek bio rob stihija, rob tela, rob idola i tvorenja. A hrišćanski period istorije roda ljudskog pokazuje kako je čovek gospodar i vlastelin, plemić carskoga roda i naslednik svega.
Čak i oni koji su znali za jednoga istinitog Boga, kao što su bili Izrailjci, nisu bili prema Bogu kao deca i naslednici prema ocu svome nego kao robovi i sluge prema gospodaru i sudiji. A kad se navrši vrijeme, i dođe na zemlju Sin Božji Jedinorodni, On učini da primimo posinaštvo, i da Duhom Božjim oslovljavamo Boga: Avva Oče!
Što dođe, braćo, Hristos na zemlju? Da nas učini boljim od robova, da nam da pravo sinova i dužnost gospodara. Pravo sinova jeste da imenom Hristovim zovu Boga Ocem, i dužnost je gospodara da vladaju nad sobom, nad svojim telom, nad svojim mislima i željama i nad svom prirodom oko sebe.
Sine Božji Jednorodni, Tvojom milošću i žrtvom mi smo primili posinaštvo; o pomozi nam da ga Tvojom pomoći u čistoti i istini održimo do kraja. Tebi slava i hvala vavek. Amin.
Tako je i s hrišćaninom i nehrišćaninom, hoće apostol da kaže. Nehrišćanin robuje prirodi, hrišćanin vlada prirodom. I nehrišćanski period istorije roda ljudskog pokazuje kako je čovek bio rob stihija, rob tela, rob idola i tvorenja. A hrišćanski period istorije roda ljudskog pokazuje kako je čovek gospodar i vlastelin, plemić carskoga roda i naslednik svega.
Čak i oni koji su znali za jednoga istinitog Boga, kao što su bili Izrailjci, nisu bili prema Bogu kao deca i naslednici prema ocu svome nego kao robovi i sluge prema gospodaru i sudiji. A kad se navrši vrijeme, i dođe na zemlju Sin Božji Jedinorodni, On učini da primimo posinaštvo, i da Duhom Božjim oslovljavamo Boga: Avva Oče!
Što dođe, braćo, Hristos na zemlju? Da nas učini boljim od robova, da nam da pravo sinova i dužnost gospodara. Pravo sinova jeste da imenom Hristovim zovu Boga Ocem, i dužnost je gospodara da vladaju nad sobom, nad svojim telom, nad svojim mislima i željama i nad svom prirodom oko sebe.
Sine Božji Jednorodni, Tvojom milošću i žrtvom mi smo primili posinaštvo; o pomozi nam da ga Tvojom pomoći u čistoti i istini održimo do kraja. Tebi slava i hvala vavek. Amin.
Zlo našeg čovečanskog sveta je nesravnjeno i veće i jače od celokupnog roda ljudskog, jer je suštinom svojom od vrhovnog zloduha – Satane, i njegovih mračnih saradnika – palih anđela, đavola. A ljudski gresi, svi uopšte, svojim najunutrašnjijim nervom, svagda nevidljivim, uvek su od đavola, i njihove strahotne zlosile. Kroz grehe Satana vlada rodom ljudskim, a glavna mu je sila smrt. Smrti ne bi bilo da nije greha; smrt je zmija, a greh je njena žaoka, kroz koju ona toči u ljudska bića otrov svoj; i smrtnošću truje prirodu ljudsku. Zbog toga su ljudi bespomoćno roblje greha i smrti. Preko ljudi, zemaljski svet je i sam postao rob svakojakog zla. Zemljanim telom svojim organski vezani sa zemljom i svim što je na njoj, ljudi prenose sve svoje, i dobro i zlo na zemlju i sva stvorenja što su na njoj. Čovekovo je zlo postalo zlo cele zemlje, cele prirode, celokupne tvari: zato „sva tvar – πᾶσα ἡ κτίσις“, potčinjena čovekovom grehu, zlu i smrti, „uzdiše i tuguje“ rastrgana ovim troglavim čudovištem, i čezne da se oslobodi muka koje joj je čovek nametnuo (sr. Rim. 8,19-22). Našavši u rodu ljudskom bezbrojne kapije otvorene, sva zla iz satanskog sveta nagrnula su u zemaljski svet i potopila ga, zato je sveti tajnovidac, sagledavši svet u celokupnosti njegovoj, sa bolom objavio strašnu vest: „sav svet leži u zlu“ (1. Jn. 5,19).
Od tako zlog sveta, u kome je zlo neizmerno jače od svakog bića ljudskog, može spasti samo Jedini Dobar, Jedini Bezgrešan – Gospod Hristos, Bogočovek. Radi toga On „dade sebe za grehe naše, da nas izbavi od sadašnjega sveta zloga“: dade sebe Bogočoveka, ušavši kao čovek u samo srce smrti i greha, i iznutra ih razorivši Božanstvom Svojim. Smrću Svojom Gospod je ušao u carstvo smrti, ad, ali je bleskom Božanstva Svog umrtvio ad, jer je Njegova čovečanska duša, sa kojom je sišao u ad, i u smrti bila nerazdeljivo sjedinjena preko Njegove Ipostasi sa Njegovim Božanstvom. Tako je u Njemu Bogočoveku čovek pobedio smrt i ad, i sva njihova zla, i prestao biti rob njihov. Sve je to Gospod Isus učinio „po volji Boga i Oca, kome slava u sve vekove“, jer iako je postao čovek, Gospod Hristos je zanavek ostao Bog, uvek jednosuštan, jednovoljan, jednoprirodan sa Bogom Ocem. Odnevši tako pobedu nad zlom sveta Svojom smrću i vaskrsenjem, Gospod je uistini pobedio zlo sveta, „zli svet“, „svet koji u zlu leži“, i izveo rod ljudski na put Svoga Božanskog Dobra, i poveo ga Crkvom Svojom u Carstvo Nebesko putem Svoje Večne Božanske Istine, Večne Božanske Pravde, Večne Božanske Ljubavi, Večnog Božanskog Života, i uvodi ljude u Nebesko Carstvo pomoću svetih tajni i svetih vrlina. No u svetu, i posle Spasove pobede nad zlom, ima mnogo dobrovoljnih ljubitelja i podvižnika zla, od kojih sledbenici Hristovi imaju muke i nevolje. Ali ih pobeđuju svepobednom silom Gospoda Hrista koji je objavio ostvarenu blagovest: „U svetu ćete imati nevolju; ali ne bojte se, jer ja pobedih svet“ (Jn. 16,33).