1 Ali zmija bješe lukava mimo sve zvijeri poljske, koje stvori Gospod Bog; pa reče ženi: je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu?

2 A žena reče zmiji: mi jedemo roda sa svakoga drveta u vrtu;

3 Samo roda s onoga drveta usred vrta, kazao je Bog, ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete.

4 A zmija reče ženi: nećete vi umrijeti;

5 Nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo.

6 I žena videći da je rod na drvetu dobar za jelo i da ga je milina gledati i da je drvo vrlo drago radi znanja, uzabra roda s njega i okusi, pa dade i mužu svojemu, te i on okusi.

7 Tada im se otvoriše oči, i vidješe da su goli; pa spletoše lišća smokova i načiniše sebi pregače.

8 I začuše glas Gospoda Boga, koji iđaše po vrtu kad zahladi; i sakri se Adam i žena mu ispred Gospoda Boga među drveta u vrtu.

9 A Gospod Bog viknu Adama i reče mu: gdje si?

10 A on reče: čuh glas tvoj u vrtu, pa se poplaših, jer sam go, te se sakrih.

11 A Bog reče: ko ti kaza da si go? da nijesi jeo s onoga drveta što sam ti zabranio da ne jedeš s njega?

12 A Adam reče: žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh.

13 A Gospod Bog reče ženi: zašto si to učinila? A žena odgovori: zmija me prevari, te jedoh.

14 Tada reče Gospod Bog zmiji: kad si to učinila, da si prokleta mimo svako živinče i mimo sve zvijeri poljske; na trbuhu da se vučeš i prah da jedeš do svojega vijeka.

15 I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati.

16 A ženi reče: tebi ću mnoge muke zadati kad zatrudniš, s mukama ćeš djecu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti gospodar.

17 Pa onda reče Adamu: što si poslušao ženu i okusio s drveta s kojega sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega, zemlja da je prokleta s tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti do svojega vijeka;

18 Trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko;

19 Sa znojem lica svojega ješćeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ćeš se vratiti.

20 I Adam nadjede ženi svojoj ime Jeva, zato što je ona mati svjema živima.

21 I načini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože, i obuče ih u njih.

22 I reče Gospod Bog: eto, čovjek posta kao jedan od nas znajući što je dobro što li zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i uzbere i s drveta od života, i okusi, te dovijeka živi.

23 I Gospod Bog izagna ga iz vrta Edemskoga da radi zemlju, od koje bi uzet;

24 I izagnav čovjeka postavi pred vrtom Edemskim heruvima s plamenijem mačem, koji se vijaše i tamo i amo, da čuva put ka drvetu od života.