1 Ja rekoh u srcu svom: daj da te okušam veseljem; uživaj dobra. Ali gle, i to bješe taština.

2 Smijehu rekoh: luduješ; i veselju: šta to radiš?

3 Razmišljah u srcu svom da puštam tijelo svoje na piće, i srcem svojim upravljajući mudro da se držim ludosti dokle ne vidim šta bi dobro bilo sinovima ljudskim da čine pod nebom dok su živi.

4 Velika djela učinih: sazidah sebi kuće, nasadih sebi vinograde;

5 Načinih sebi vrtove i voćnjake, i nasadih u njima svakojakih drveta rodnijeh;

6 Načinih sebi jezera vodena da zaljevam iz njih šumu gdje rastu drveta;

7 Nabavih sebi sluga i sluškinja, i imah sluga rođenijeh u kući mojoj; i imah goveda i ovaca više od svijeh koji biše prije mene u Jerusalimu;

8 Također nakupih sebi srebra i zlata i zaklada od careva i zemalja; nabavih sebi pjevača i pjevačica i milina ljudskih, i sprava muzičkih svakojakih.

9 I tako postah veći i silniji od svijeh koji biše prije mene u Jerusalimu; i mudrost moja osta sa mnom.

10 I što god željahu oči moje, ne branjah im niti ukraćivah srcu svojemu kakoga veselja, nego se srce moje veseljaše sa svakoga truda mojega, i to mi bijaše dio od svakoga truda mojega.

11 A kad pogledah na sva djela svoja što uradiše ruke moje, i na trud kojim se trudih da uradim, gle, sve bješe taština i muka duhu, i nema koristi pod suncem.

12 Tada se obratih da vidim mudrost i ludost i bezumlje, jer šta bi činio čovjek koji bi nastao poslije cara? što je već učinjeno.

13 I vidjeh da je bolja mudrost od ludosti, kao što je bolja svjetlost od mraka.

14 Mudri ima oči u glavi, a bezumni ide po mraku; ali također doznah da jednako biva svjema.

15 Zato rekoh u srcu svom: meni će biti kao bezumniku što biva; šta će mi dakle pomoći što sam mudar? I rekoh u srcu svom: i to je taština.

16 Jer se neće spominjati mudarac kao ni bezumnik dovijeka; jer što sada jest, sve se zaboravlja poslije, i mudarac umire kao i bezumnik.

17 Zato mi omrze život, jer mi nije milo što biva pod suncem, jer je sve taština i muka duhu.

18 I omrze mi sav trud moj oko kojega se trudih pod suncem, jer ću ga ostaviti čovjeku koji će nastati nakon mene.

19 I ko zna hoće li biti mudar ili lud? i opet će biti gospodar od svega truda mojega oko kojega se trudih i mudrovah pod suncem. I to je taština.

20 Zato dođoh na to da mi srce izgubi nadanje o svakom trudu oko kojega se trudih pod suncem.

21 Jer ima ljudi koji se trude mudro i razumno i pravo, pa to ostavljaju u dio drugome koji se nije trudio oko toga. I to je taština i veliko zlo.

22 Jer šta ima čovjek od svega truda svoga i od muke srca svoga, koju podnosi pod suncem?

23 Jer su svi dani njegovi muka a poslovi njegovi briga; ni noću se ne odmara srce njegovo. I to je taština.

24 Nije li dakle dobro čovjeku da jede i pije i da gleda da mu je duši dobro od truda njegova? Ja vidjeh i to da je iz ruke Božije.

25 Jer ko je jeo i uživao više nego ja?

26 Jer čovjeku koji mu je po volji daje mudrost i razum i radost, a grješniku daje muku da sabira i skuplja da da onome koji je po volji Bogu. I to je taština i muka duhu.