1 Opet vidjeh sve nepravde koje se čine pod suncem, i gle, suze onijeh kojima se čini nepravda, i nemaju ko bi ih potješio ni snage da se izbave iz ruku onijeh koji im čine nepravdu; nemaju nikoga da ih potješi.

2 Zato hvalih mrtve koji već pomriješe više nego žive koji još žive.

3 Ali je bolji i od jednijeh i od drugih onaj koji još nije postao, koji nije vidio zla što biva pod suncem.

4 Jer vidjeh svaki trud i svako dobro djelo da od njega biva zavist čovjeku od bližnjega njegova. I to je taština i muka duhu.

5 Bezumnik sklapa ruke svoje, i jede svoje tijelo.

6 Bolja je jedna grst u miru nego obje grsti s trudom i mukom u duhu.

7 Opet vidjeh taštinu pod suncem:

8 Ima ko je sam, inokosan, nema ni sina ni brata, i opet nema kraja trudu njegovu, i oči njegove ne mogu da se nasite bogatstva; a ne misli: za koga se mučim i oduzimam svojoj duši dobra? I to je taština i zao posao.

9 Bolje je dvojici nego jednomu, jer imaju dobru dobit od svoga truda.

10 Jer ako jedan padne, drugi će podignuti druga svojega; a teško jednomu! ako padne, nema drugoga da ga podigne.

11 Jošte ako dvojica spavaju zajedno, grije jedan drugoga; a jedan kako će se zgrijati?

12 I ako bi ko nadjačao jednoga, dvojica će mu odoljeti; i trostruka vrvca ne kida se lako.

13 Bolje je dijete ubogo a mudro nego car star a bezuman, koji se već ne zna poučiti.

14 Jer jedan izlazi iz tamnice da caruje, a drugi koji se rodi da caruje osiromaši.

15 Vidjeh sve žive koji hode pod suncem gdje pristaju za djetetom drugim, koje će stupiti na njegovo mjesto.

16 Nema kraja narodu koji bijaše pred njim, a koji poslije nastanu neće se radovati njemu. I to je taština i muka duhu.