1 Kad Jefrem govoraše, bješe strah; bješe se uzvisio u Izrailju; ali se ogriješi o Vala, te umrije.

2 I sada jednako griješe i grade sebi lijući od srebra svojega po razumu svojemu likove, koji su svi djelo umjetničko, a oni govore za njih: ljudi koji prinose žrtve neka cjeluju teoce.

3 Zato će biti kao oblak jutarnji i kao rosa koja u zoru padne, pa je nestane, kao pljeva, koju odnosi vjetar s gumna, i kao dim iz dimnjaka.

4 A ja sam Gospod Bog tvoj od zemlje Misirske, i Boga osim mene nijesi poznao, i osim mene nema ko bi spasao.

5 Ja te poznah u pustinji, u zemlji zasušenoj.

6 Imajući dobru pašu bijahu siti; ali čim se nasitiše, ponese se srce njihovo, zato me zaboraviše.

7 Zato ću im biti kao lav, kao ris vrebaću ih na putu.

8 Srešću ih kao medvjedica kojoj uzmu medvjediće, i rastrgaću im sve srce njihovo i izješću ih ondje kao lav; zvijerje poljsko raskinuće ih.

9 Propao si, Izrailju; ali ti je pomoć u meni.

10 Gdje ti je car? gdje je? neka te sačuva u svijem gradovima tvojim; gdje li su sudije tvoje, za koje si govorio: daj mi cara i knezove?

11 Dadoh ti cara u gnjevu svom, i uzeh ga u jarosti svojoj.

12 Svezano je bezakonje Jefremovo, ostavljen je grijeh njegov.

13 Bolovi kao u porodilje spopašće ga, sin je nerazuman, jer ne bi toliko vremena ostao u utrobi.

14 Od groba ću ih izbaviti, od smrti ću ih sačuvati; gdje je, smrti, pomor tvoj? gdje je, grobe, pogibao tvoja? kajanje će biti sakriveno od očiju mojih.

15 Rodan će biti među braćom svojom; ali će doći istočni vjetar, vjetar Gospodnji, koji ide od pustinje, i usahnuće mu izvor, i studenac će mu zasušiti; on će odnijeti blago od svijeh dragih zaklada.

16 Samarija će opustjeti, jer se odmetnu od Boga svojega; oni će pasti od mača, djeca će se njihova razmrskati i trudne žene njihove rasporiti.