1 I ja došavši k vama, braćo, ne dođoh s visokom riječi ili premudrosti da vam javljam svjedočanstvo Božije.

2 Jer nijesam mislio da znam što među vama osim Isusa Hrista, i toga raspeta.

3 I ja bijah među vama u slabosti, i u strahu i u velikom drktanju.

4 I riječ moja, i poučenje moje ne bijaše u nadgovorljivijem riječima ljudske premudrosti, nego u dokazivanju Duha i sile.

5 Da vjera vaša ne bude u mudrosti ljudskoj nego u sili Božijoj.

6 Ali premudrost govorimo koja je u savršenima, a ne premudrost vijeka ovoga ni knezova vijeka ovoga koji prolaze.

7 Nego govorimo premudrost Božiju u tajnosti sakrivenu, koju odredi Bog prije svijeta za slavu našu;

8 Koje nijedan od knezova vijeka ovoga ne pozna; jer da su je poznali, ne bi Gospoda slave razapeli.

9 Nego kao što je pisano: što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjeku ne dođe, ono ugotovi Bog onima, koji ga ljube.

10 A nama je Bog otkrio Duhom svojijem; jer Duh sve ispituje, i dubine Božije.

11 Jer ko od ljudi zna šta je u čovjeku osim duha čovječijega koji živi u njemu? Tako i u Bogu što je niko ne zna osim Duha Božijega.

12 A mi ne primismo duha ovoga svijeta, nego Duha koji je iz Boga, da znamo što nam je darovano od Boga;

13 Koje i govorimo ne riječima što je naučila čovječija premudrost, nego što uči Duh sveti; i duhovne stvari duhovno radimo.

14 A tjelesni čovjek ne razumije što je od Duha Božijega; jer mu se čini ludost i ne može da razumije, jer treba duhovno da se razgleda.

15 Duhovni pak sve razgleda, a njega sama niko ne razgleda.

16 Jer ko pozna um Gospodnji da ga pouči? A mi um Hristov imamo.