1 Ovo pak sudih u sebi da opet ne dođem k vama u žalosti.

2 Jer ako ja činim žalost vama, ko je koji će mene veseliti osim onoga koji prima žalost od mene?

3 I pisah vam ovo isto, da kad dođem ne primim žalost na žalost, a za koje bi valjalo da se veselim nadajući se na sve vas da je moja radost sviju vas.

4 Jer od brige mnoge i tuge srca napisah vam s mnogijem suzama, ne da biste se ožalostili nego da biste poznali ljubav koju imam izobilno k vama.

5 Ako li je ko mene ražalio, ne ražali mene, do nekoliko, da ne otežam svima vama.

6 Jer je dovoljno takovome kar ovaj od mnogijeh.

7 Zato vi nasuprot većma da opraštate i tješite, da takovi kako ne padne u preveliku žalost.

8 Zato vas molim, utvrdite k njemu ljubav.

9 Jer vam zato i pisah, da poznam poštenje vaše jeste li u svačemu poslušni.

10 A kome vi što oprostite onome opraštam i ja; jer ja ako što kome oprostih, oprostih mu vas radi mjesto Isusa Hrista,

11 Da nas ne prevari sotona; jer znamo šta on misli.

12 A kad dođoh u Troadu da propovijedam jevanđelje Hristovo, i otvoriše mi se vrata u Gospodu,

13 Ne imadoh mira u duhu svojemu, ne našavši Tita, brata svojega; nego oprostivši se s njima iziđoh u Maćedoniju.

14 Ali hvala Bogu koji svagda nama daje pobjedu u Hristu Isusu, i kroz nas javlja miris poznanja svojega na svakom mjestu.

15 Jer smo mi Hristov miris Bogu i među onima koji se spasavaju i koji ginu:

16 Jednima dakle miris smrtni za smrt, a drugima miris životni za život. I za ovo ko je vrijedan?

17 Jer mi nijesmo kao mnogi koji nečisto propovijedaju riječ Božiju, nego iz čistote, i kao iz Boga, pred Bogom, u Hristu govorimo.