1 Počinjemo li se opet sami hvaliti vama? Ili trebamo kao neki preporučnijeh poslanica na vas ili od vas?

2 Jer ste vi naša poslanica napisana u srcima našima, koju poznaju i čitaju svi ljudi;

3 Koji ste se pokazali da ste poslanica Hristova, koju smo mi služeći napisali ne mastilom nego Duhom Boga živoga, ne na kamenijem daskama nego na mesanijem daskama srca.

4 A takovo pouzdanje imamo kroz Hrista u Boga,

5 Ne da smo vrsni od sebe pomisliti što, kao od sebe, nego je naša vrsnoća od Boga;

6 Koji i učini nas vrsne da budemo sluge novom zavjetu, ne po slovu nego po duhu; jer slovo ubija, a duh oživljuje.

7 Ako li služba smrti koja je u kamenju izrezana slovima, bi u slavi da sinovi Izrailjevi ne mogoše pogledati na lice Mojsijevo od slave lica njegova koja prestaje:

8 Akamoli neće mnogo većma služba duha biti u slavi?

9 Jer kad je služba osuđenja slava, mnogo većma izobiluje služba pravde u slavi.

10 Jer i nije slavno što se proslavi s ove strane prema prevelikoj slavi.

11 Jer kad je slavno ono što prestaje, mnogo će većma biti u slavi ono što ostaje.

12 Imajući dakle takovi nad s velikom slobodom radimo;

13 I ne kao što Mojsije metaše pokrivalo na lice svoje, da ne bi mogli sinovi Izrailjevi gledati svršetka onome što prestaje.

14 No zaslijepiše pomisli njihove; jer do samoga ovog dana stoji ono pokrivalo neotkriveno u čitanju starog zavjeta, jer u Hristu prestaje.

15 Nego do danas kad se čita Mojsije, pokrivalo na srcu njihovom stoji.

16 A kad se obrate ka Gospodu, uzeće se pokrivalo.

17 A Gospod je Duh: a gdje je Duh ondje je sloboda.

18 Mi pak svi koji otkrivenijem licem gledamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u to isto obličje iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha.