1Posle nemnogo vremena posla car (Antioh IV Epifan) nekog starca Atinjanina da prinuđuje Judejce da prelaze sa otačkih Zakona (na jelinske) i da ne žive (μη πολιτεύεσθαϊ) po Božijim Zakonima.
2A i da oskrnavi Hram u Jerusalimu i da ga preimenuju u (hram) Zevsa Olimpijskog, a onaj u Garizinu u (hram) Zevsa Ksenija (gostoprimca), kao što običavahu (έτύγχανον) žitelji toga kraja (Samarije).
4Jer Hram se ispuni orgijama i pijankama od strane neznabožaca koji se iživljavahu sa bludnicama, i u vrtovima svetim sastajahu se sa ženama, i uz to unošahu unutra nedozvoljeno.
7I vođahu ih sa gorkom prinudom da svakoga meseca u dan carevog rođenja jedu utrobe od žrtava (επί σπλαγχνισμόν), a kad bivaše praznik Dionisov (dionizijade) prinuđivahu Judejce da s vencima od bršljana idu u procesijama u čast Dionisa.
8A na podsticaj Ptolemeja izdata je i naredba da se i u susediim Jelinskim gradovima protiv Judejaca primene iste mere, te da jedu utrobe (idolskih) žrtava.
10A uhvaćene biše i dve žene (Jevrejke) koje behu obrezale (svoju) decu, i njima o dojke obesiše decu, i javno ih provodeći kroz Grad baciše ih sa zidina (gradskih).
11Drugi pak (Judejci), koji zajedno otidoše u pećine (u zbeg), da odpraznuju sedmi dan, prijavljeni Filipu (namesniku) biše i zajedno spaljeni, zato što ne htedoše da se brane iz uvaženja prema najpoštovanijem danu.
12Molim, zato, one koji ovu knjigu budu čitali, da se ne obeshrabre zbog nesreća, i da ove kazne ne smatraju da su radi istrebljenja, već radi vaspitnog karanja (προς παιδείαν) roda našeg.
20Na način na koji priliči da pristupa]u oni koji su gotovi da (sve) podnesu zbog odbijanja jeđenja nedozvoljenoga, makar i po ceni ljubavi prema životu.
21A oni koji su bili nadležni za bezakone gozbe (pravljene) od utroba žrtava, zbog od davnih vremena poznavanja ovoga muža, uzeše ga nasamo i moljahu ga da, donevši meso koje mu je dozvoljeno da jede i pripremivši ga sam, da se pretvara kao da jede od mesa od žrtava naređenog od cara,
23A on donevši divan zaključak (λογισμόν), dostojan uzrasta i uzvišene starosti, stečen od slavne sedine i vrlinskog od detinjstva vladanja, bolje reći od svetog i bogodanog Zakonodavstva (θεοκτίστου νομοθεσίας), odgovori sledeće, govoreći tako da bude brzo poslan u ad:
28A mladićima ću ostaviti plemeniti primer da dobrovoljno i hrabro umiru za časne i svete Zakone (Božije)." I to rekavši, otide pravo na mučilište (επι το τύμ - πανό ν).
29Oni pak koji malopre imađahu prema njemu naklonost, promeniše je u neprijateljstvo, zato što, kako oni smatrahu, napred kazane reči behu ludilo (άπόνοιαν bezumlje).
30A on, imajući u mukama da skonča, uzdahnu i reče: "Gospodu Koji ima sveto znanje, javno je da ja, mogući se osloboditi od smrti, mučen podnosim teške bolove po telu, no dušom radosno ovo trpim, straha radi Njegovoga."
31I on, dakle, promenuvši životom na ovaj način, ne ostavi samo mladima nego i mnogima od naroda (τον έθνους nacije) svoju smrt kao primer plemenitosti i spomen vrline.