1A Filopator (Ptolomej IV, car Egipatski), doznavši od onih koji se vratiše (iz Palestine), oduzimanje od Antioha (III Velikog, cara Sirijskog) onih mesta kojima sam vladaše, naredi (pokret) svima svojim snagama pešadijskim i konjičkim i, uzevši sa sobom i sestru Arsinoju, krete; i stiže (u Palestinu) do mesta kod Rafije, gde beše utaboren Antioh s njegovima.
2A neki Teodot (iz vojske Antiohove), namislivši da izvrši smšljenu zaveru, uze najbolje oružnike Ptolomejce, koji mu od ranije behu pod vlašću, i otide noću do Ptolomejovog šatora da ga sam ubije i time završi rat.
3No ovoga (Ptolomeja) odvede (iz šatora) Dositej, zvani Drimilov - rodom Judejac, koji je potom promenio (preverio) Zakon i otuđio se od otačkih predanja (δογμάτων) - a nekog drugog neznatnog stavi da leži u šatoru, koji i primi na se kaznu onoga.
4A kada nasta velika bitka i stvari naginjahu većma Antiohu, Arsinoja dugo trčaše tamo-amo moleći vojsku, sa raspletenim kosama i preklinjanjima i suzama, da hrabro pomognu sebi i deci i ženama, obećavajući da će, ako pobede, svakome dati po dve mine zlata.
8A kada Judejci poslaše od gerusije (saveta staraca) i starešina one koji će ga pozdraviti i dati mu darove dobrodošlice i čestitati mu na događajima (pobede), desi se da ovaj većma bi gotov da sam brzo dođe do njih.
9Kada pak dođe u Jerusalim i prinese žrtvu Bogu Prevelikom (τφ Μεγίστω) i zahvali Mu, i ostalo učinivši što priliči mestu (bogoslužbenom); i upravo došavši u mesto i zapanjen budući važnošću (σπουδαιότηp marljivošću) i lepotom,
11A kada mu ovi rekoše da tako nešto nije dozvoljeno (Zakonom), jer nikome iz (judejskog) naroda nije dozvoljen ulazak, ni svima sveštenicima, nego samo prvome ispred svih – Prvosvešteniku, i njemu samo jednom godišnje, on (Filopator) nikako ne htede pristati.
12A kad i Zakon (o tome) bi pročitan, on nikako ne odustajaše ističući da njemu treba ući, govoreći: "Ako se oni i lišavaju te časti, ja ne bih trebao."
16A kada sveštenici u svim odeždama padoše ispred (Hrama) i moliše Prevelikoga Boga da pomogne u sadašnjoj nevolji i da nasrtaj zlo nametanoga promeni, i vapajima sa suzama ispuniše Svetilište,
20A i novorođenu decu njihove majke i dojilje ostavljahu ovde i onde, neke po kućama a neke po ulicama, i ne vraćajući se okupljahu se u najuzvišenije Svetilište.
23Oni povikaše da se posegne za oružjem i da hrabro skončaju za otački Zakon, pa stvoriše veliku uzbunu u mestu (svetom); i jedva behu odvraćeni od staraca i starešina, te i oni zauzeše isti stav molitve.
27Videći to i oni oko njega, okrenuše se da sa našima prizivaju Onoga Koji ima svu moć (το παν κράτος έχοντα) da prisutne zaštiti i ne previdi ovo bezakono i osiono delo.
29Jer činjaše se da ne samo ljudi, nego i zidovi i sve tlo odjekivaše, jer zaista sve i sva tada pretpostavljaše smrt pre negoli oskvrnjenje mesta (svetog).