22Psaltir naš uništen, pjesma umukla, radost naša isčezla, svjetlost svjetiljki naših ugašena, kovčeg zavjeta našeg opljačkan, Sveto naše oskvrnavljeno, i ime koje nam je dato izrugano, djeca naša pretrpješe sramotu, sveštenici naši pretučeni, leviti naši odvedeni u ropstvo, djevice naše oskvrnavljene, žene naše pretrpješe nasilje, pravednici naši odvučeni, dječica naša izginuše, mladići naši u ropstvu, snažni naši iznemogoše;
24Zbog toga ostavi veliku tugu tvoju, i odloži množinu žalosti tvoje, kako bi pomilovao tebe Silni, i Svevišnji darovao tebi uspokojenje i olakšao težinu.
25Dok govorih riječi moje njoj, odjednom sinu lice i pogled njen, i gle, vid postade blistav, tako da sam ja ustrašen njom, razmišljao šta bi to moglo biti.
27I ja vidjeh, i gle, žena se više ne ukaza meni, nego sazidani grad, i mjesto njegovo ukaza se na širokim temeljima, i ja ustrašen jako uzviknuh i rekoh:
28Gde je anđeo Urilo koji u početku dođe meni? Jer on dovede mene u takvo stanje uma u kome cilj moga stremljenja nestade, i molitva moja pretvori se u sramotu.