Sveto pismo

Postanje 2,19

19
Jer Gospod Bog stvori od zemlje sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju onako da joj bude ime;
καὶ ἔπλασεν ὁ Θεὸς ἔτι ἐκ τῆς γῆς πάντα τὰ θηρία τοῦ ἀγροῦ καὶ πάντα τὰ πετεινὰ τοῦ οὐρανοῦ καὶ ἤγαγεν αὐτὰ πρὸς τὸν Ἀδάμ, ἰδεῖν τί καλέσει αὐτά. καὶ πᾶν ὃ ἐὰν ἐκάλεσεν αὐτὸ Ἀδὰμ ψυχὴν ζῶσαν, τοῦτο ὄνομα αὐτῷ.

Tumačenje stiha

Komentari

U LXX odavde se čovek (ha-adam) naziva ličnim imenom Adam, dok, kako rekosmo, jevrejski tumači i prevodioci Adam kao lično ime upotrebljavaju tek od 4,25 i 5,1-2 nadalje, što je, čini se, nedosledno, jer zašto bi u 4,1 bilo: I čovek (ha-adam) pozna Evu ženu svoju" (sa njenim ličnim imenom), a u 4,26: „I pozna Adam ženu svoju" (sa njegovim ličnim imenom, a bez njenog ličnog imena)? U vreme prevođenja LXX Jevreji nisu tako čitali kao danas.

Bog, kao Tvorac i svih životinja (mada nisu spomenute morske), hrani ih, održava u životu, promišlja o njima (Ps. 103/4,27-30; Mt.6,26), ali ih dovodi čoveku, glavi i caru njihovom, živoj slici Boga na zemlji; zato su životinje čovekolike, i upućene na čoveka, što pokazuju primeri njihovog odnosa prema Svetiteljima.

Po biblijskom shvatanju, davanje imena i imenovanje označava bitan, gospodski odnos imenodavca sa imenovanim, jer ime ulazi u samu prirodu imenovanog bića. Zato mi Ime Božje imenujemo - na sebe prizivamo (Is.26,13), i On će nas u eshatologiji nazvati novim imenom sinovskim, Hristovim (Is.62,2; DAP.4,12; Fil.2,9). Tako je Adam imenovanjem životinja dobio od Boga stvarnu vlast nad živim svetom oko sebe. „U imenu je središte svih fizioloških, psihičkih, fenomenoloških, logičkih, dijalektičkih, ontoloških sfera. U njemu je zgusnuta i koncentrisana kvintesencija kako ljudskog umnog, tako i svakog drugog ljudskog i neljudskog, umnog i neumnog bića i života" (A. Losev, filosofija imena, Bgd.1996, 43).

Nazad na celo poglavlje