uha Svetoga." Anđeo nije rekao: "Rodiće ti sina", već jednostavno: "Rodiće (sina)"; jer Ga Marija nije rodila Josifu nego celoj vaseljeni, niti je ova blagodat bila data samo njemu, već se izlila na sve.

"...I nadjeni mu ime Isus..."

"Ti mu nadjeni ime, kao otac i zaštitnik Djeve. Nemoj da pomišljaš, Josife, o tome da ostaviš Djevu bez pomoći, jer je njeno začeće od Duha Svetoga, nego joj posluži u svemu."

"...Jer će on spasti narod svoj od grijeha njihovih."

Ovde (anđeo) objašnjava da ime "Isus" znači "Spasitelj". "Jer će On", kaže, "spasti narod svoj", i to ne samo jevrejski narod nego i neznabožačke narode koji se potrude da poveruju i postanu Njegov narod. Od čega ce ih spasti? Možda od ratova? Ne, već od "grehova njihovih". Iz toga je jasno da Onaj koji se ima roditi jeste Bog, jer je samo Bogu jedinome svojstveno otpuštati grehove

devica, kakav bi to čudesan znak bio?

Poslušaj dobro Isaiju koji govori: "Zato će vam sam Gospod dati znak", te odmah dodaje: "Eto devica će začeti..." i drugo. Da nije trebalo da rodi devica, to ne bi bio (nikakav) znak. Jevreji po svojoj zlobi menjaju Pismo i stavljaju "mlada žena" umesto "device". Međutim, bilo da stoji "mlada žena" ili "devica", treba razumeti da se ova reč odnosi na nevinu devojku koja će roditi da bi to zaista bio čudotvoran znak.

"...I rodiće sina, i nadjenuće mu ime Emanuil, što će reci: S nama Bog..."

Jevreji govore: "Zašto se On ne zove Emanuil nego Isus Hristos?" Treba im zato kazati, da nije rečeno: "Nadenućes", nego: "Nadenuće mu ime". To znači da ce sama Njegova dela pokazati da je On Bog koji živi s nama. U Božanskom Pismu, imena se daju po delima, na primer: "Nadjeni mu ime brz na plen". Gde su ikada nekoga zvali tim imenom? Pošto je istovremeno sa rođenjem Gospodnjim đavolja obmana oplenjena i pobeđena, zato se i kaže da je On tako nazvan jer je dobio ime po delu koje je učinio.

"...Ustavši Josif od sna učini kako mu zapovijedi anđeo Gospodnji..."

Pogledaj revnosnu dušu kako je odmah poverovala.

"...I uze ženu svoju..."

Matej stalno naziva Mariju "ženom Josifovom", odbacujući rđavo podozrenje i učeći nas da je ona bila žena ne nekog drugog već upravo njegova.

"...I ne znadijaše za nju dok ne rodi..."

To jest, nikada je nije poznao, jer reč ,dok" ovde ne znači da je pre porođaja nije poznao, a da je posle poznao već da je on uopšte nikada nije poznao. Takva je osobina jezika Svetog Pisma, jer se kaže da se gavran nije vratio "dok ne presahnu voda na zemlji", iako se nije vratio ni posle toga. Ili, opet, (kada Gospod kaze): "Ja sam s vama u sve dane do svršetka veka." Zar posle svršetka neće biti sa nama? Kako je to moguće? Upravo tada će biti još više (sa nama).

Tako i ovde reči: "dok ne rodi", shvati u tom smislu da Josif nije znao za nju ni pre ni posle porođaja. Jer kako bi se Josif kosnuo nje, svete, kada je dobro znao za njen neiskazan porođaj.

"...Sina svojega Prvenca..."

Naziva Ga prvencom ne zato što je ona tobož rodila nekog drugog sina, već prosto zato što se On rodio kao prvi i kao jedini: Hristos je i "prvorodni", kao onaj koji se rodio prvi, i "jedinorodni", kao onaj koji nema drugog brata.

"...I nadjenu mu ime Isus."

Josif i ovde pokazuje svoje poslušanje, jer je sve učinio što mu je anđeo rekao