37-39
Sa Sobom ne uzima sve učenike, već samo onu trojicu kojima je pokazao Svoju slavu na Tavoru, kako se ostali ne bi sablaznili videći Ga da se moli s bolom u srcu. Ali, On čak i njih ostavlja i odlazi da se moli na još usamljenije mesto. Tuguje i pati po Božjem promislu kako
...Više
bi pokazao da je istinski čovek, jer je ljudskoj prirodi svojstveno da se plaši smrti, pošto je smrt došla protivprirodno, te zato naša priroda beži od nje. Istovremeno, to čini želeći da prevari đavola, da bi Ga ovaj napao kao običnog čoveka i usmrtio, ali na taj način i sam bio pobeđen. Da je Gospod, kojim slučajem, sam otišao u smrt, dao bi Jevrejima povoda da pomisle kako nisu učinili greh ubijajući onoga koji je sam toliko želeo da postrada. Iz ovoga možemo da naučimo kako ne treba da trčimo u nevolje i iskušenja, već da se molimo kako bismo se izbavili od njih. Upravo zato On nije otišao toliko daleko od apostola, već je ostao blizu trojici učenika da bi Ga oni mogli čuti i setiti se Njegovih reči kada sami zapadnu u iskušenja i budu se tako molili. „Čašom“ naziva Svoje stradanje, zbog sna koji posle čaše dolazi, ali i zato što je ona postala vinovnik naše radosti i spasenja. Želi da Ga mimoiđe čaša da bi pokazao da, kao čovek podložan prirodnim zakonima želi da izbegne smrt, kao što je gore rečeno, ali možda i zato što nije želeo da Jevreji počine tako strašan greh zbog kojega će Hram biti razoren i narod pogubljen. Ipak, On želi da bude volja Očeva, kako bi onda, kada nas priroda odvuče od poslušnosti, i mi naučili da se moramo pokoravati Bogu i ispunjavati Njegovu volju