20-25
Ali šta o Isusu čudotvorcu misli grčka misao, grčki duh, grčka filosofija? I šta opet misli Isus o grčkoj misli? Grci izjavljuju apostolu Filipu: „Gospodine, mi bismo hteli da vidimo Isusa“. Zašto? Eto, tu su o Prazniku u gomili sveta koji slavi Isusa čudotvorca. Sv
...Više
e je za njih to novo, naročito – vaskrsli Lazar. To grčka misao ne zna, niti može da shvati. To se protivi jasnim principima aristotelovske „logike“. Ali, šta ćemo sa činjenicom; kuda ćemo sa živim faktom: vaskrslim Lazarom? Na njihovu želju Spas odgovara tako, da zaista odgovorom rešava glavni problem grčke misli, grčkog duha, grčke filosofije (stih 23 – 25).
Grčka misao je sva antropocentrična i antropolatrička, humanistička i hoministička; sva se aksiologija i kriteriologija može svesti na sofističko rukovodno načelo: „čovek je mera i merilo svega“, čovek je mera sviju bića i sviju stvari. Ali, eto, grčka misao neka primeni to merilo na Isusa, na vaskrslog Lazara. E, to je nešto što grčka misao ne obuhvata svojom problematikom; to je životni sektor koji nije ušao u njene logičke sheme i dijalektičke probleme. Život je nesravnjeno i širi i dublji i bezgraničniji no što to grčka misao zamišlja i zna. Glavno je da je njeno osnovno načelo: usko, suviše ljudsko, i stoga – egoistično, samoljubivo, samoživo; potpuno zatvoreno čovekom, njegovom prirodom i tom racionalnom Racionalističkom; a onaj glavni deo ljudske prirode, koji je nebeskog, božanskog porekla nije ni uzet u obzir. A mora se uzeti, jer – eto Lazara vaskrslog tu, pa eto i Isusa, vaskrsitelja mrtvih i čudotvorca.
A Isus odgovara Grcima i ako ga oni ne pitaše, na glavnu muku njihovog duha, i to im odgovara „Sin Čovečiji“, tj. kao pravi čovek, koji zna i oseća sve muke duha ljudskog, bića ljudskog, kome ništa ljudsko nije nepoznato, već koji zna čoveka i sve njegovo iz svog ličnog, neposrednog iskustva. Odgovor Isusov postavlja i tačnu dijagnozu grčkog uma i duha i daje jedini, pravi lek za njegovo isceljenje: „zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenično padnuvši u zemlju ne umre, onda jedno ostane, ako li umre, mnogo roda rodi„.
Duh ljudski, misao ljudska, prvenstveno misao grčka je zatvorena kao zrno pšenično, zatvorena čovekom, njegovim egocentrizmom, antropocentrizmom koji dolazi od antropolatrije: njegovom autarkičnošću, samodovoljnošću, po načelu najubitačnijem za svako biće, od zrna pšeničnog pa do čoveka i anđela: Biti dovoljan samom sebi. Koje se ubrzo pretvori u neminovnog blizanca svog: biti zadovoljan sobom.
To je načelo smrti, svake smrti; jer čim se jedno biće zatvori u sebe, i sobom, ono umire: tako zrno pšenično, tako svaki cvetić ako nije otvoren prema ostaloj prirodi i ne hrani se njome, onda vene i umire i umre; tako svaka ptičica, svaki insekt, ako se zatvori u sebe i ostane pri svojoj prirodi – gine, propada, nestaje; tako i čovek: ako se zatvori u sebe, u svoju prirodu, u svoj duh, u svoju logiku, u svoju misao; ako ostane u svojoj prirodi i pri svojoj prirodi, onda – suši se, vene, umire, sam ostane; otvori li pak telo prema prirodi i uzima od nje svetlost, vlagu, toplotu, vazduh, hranu, piće, onda – živi; tako i duh, otvori li se prema svetlosti duhovnoj, i toploti duhovnoj, i hrani duhovnoj – Bogu, i uzima li sve to, onda živi širokim i besmrtnim životom, životom božanskim. Zrno pšenično sve dotle ostaje jedno, tj. beskorisno i za sebe i za druge, dok ostaje u svom uskom egoizmu, u granicama svoga bića; čim se reši da izađe iz te smrti, ono otvara sebe, žrtvuje sebe, „umire„, raščinja se i kroz njega prostruje i ustruje živi sokovi zemlje, s toplotom i vlage i svetlost, i sve ostale životvorne sile, i ono se oplodi, ponovo rodi, ulazi u novi, širi, dublji život, i klasa i raća mnogi rod. Znači: žrtvujući sebe, samu prirodu svoju, ono je oplodilo, obesmrtilo sebe, jer je unelo u sebe bezbroj drugih sila koje su ga spasle samožive i samoljubive umrtvljenosti i uvele u novi, širi, besmrtni život. Samo kada se ubije samoljublje, omogućeno je razvijanje, oplođenje „mrtve prirode“. Taj nam princip života važi i za ljudsko biće u njegovoj celosti.
Sve dok je čovek samoljubiv, tj. samoživ, zatvoren u sebe i hoće da živi samo od sebe, u sebi, za sebe, on je ustvari besplodan. A čim probije to bure samoljublja i samoživosti ljubavlju prema drugom, bližnjem, Bogu, on izlazi na novi život, širi i dublji: nove životne sile ustruje u njega iz spoljnjeg sveta: i celo biće njegovo počinje da radi, uzavri. Samo kad čovek dušu svoju podvigom vere poseje u Bogu, onda se njeno „zrno pšenično“ raščinja,“umire„, i kroz to umiranje proklija u novi, širi, božanski, besmrtni život, jer iz Boga ustruje u nju besmrtne božanske sile, i duša „mnogo roda rodi„, tj. rađa besmrtne misli, besmrtna osećanja, besmrtna dela. Rečju: ona sva postaje besmrtna Bogom, i zato sposobna da rađa iz sebe ono što je besmrtno, božansko, večno, bogočovečno.
Ali prvi uslov za to je: izgubiti dušu svoju, omrznuti samoživost, samoljublje, samodovoljnost, i zavoleti Boga, Bogočoveka i biti ubeđen: samo u Bogu i samo Bogom čovek je u istini čovek, postaje besmrtan i večan, tj. bogočovečan; život čovekov je pravi život kada se pretvori u bogoživot; i misao – kada se pretvori u bogomisao, i osećanje – u bogoosećanje; jednom rečju: kada se vascelo biće čovekovo pretvori u bogočovečansko biće. Onda postaje jasna svespasonosna evanđelska blagovest i merilo: čovek je samo čovek Bogočovekom; i Bogočovek je merilo svih bića i svih stvari u svim svetovima. Onda, čovek: Bogočovekom i radi Bogočoveka voli ljude kao besmrtna bogolika bića; a i sebe voli samo kao bogoliko biće, a ne sebe – greholjupca i slastoljupca.
Duša moja – sama za sebe mrtvac je, ako ne oživi i ne obesmrti sebe pomoću bogočovečanskih vrlina; bez Boga nju ne treba voleti, jer je ona bez Boga – samo velika muka čovekova; a Bogočoveka Hrista treba pretpostaviti duši svojoj kao ljubav mržnji, i onda će tek čovek pravilno oceniti sebe, i početi živeti pravim evanđelskim životom, koji nije ništa drugo do večni život čovekov u Bogu, ovde na zemlji i gore na nebu. To znače Spasove neobične reči: „koji ljubi dušu svoju izgubiće je; a ko mrzi dušu svoju na ovom svetu, sačuvaće je za život večni„.Kao što telo, zato što je od zemlje, mora da se hrani zemljom; tako i duša, zato što je bogolika, zato što je od Boga mora da se hrani Bogom, ako hoće da živi. Uobrazi li duša, i ako bogolika, da je samostalna, i dovoljna sebi, tj. ljubi li samo sebe, ona ustvari gubi sebe, ubija sebe, a čim oseti da je ona bez Boga ništa, i da će umreti večnom smrću ako se Njime ne hrani i ne održava, ona omrzne sebe, ne smatra sebe nizašto, već svu vrednost svoju vidi u Bogu i svu besmrtnost, i svu večnost i sav raj.
Greh, samoubistveni greh humanizma i hominizma je baš u tome: što bogoliku vrednost čovekovu proglašava za samovrednost, za svevredaost; a ustvari je ona samo klica vrednosti, i svevrednosti, kaja postaje pravom vrednošću i svevrednošću kada se čovek usavrši i dovrši Bgom, Bopočovekom. Čovek je samo početak, samo klica, koja brzo ugine, ako se ne zaseje u Bogu, u Bogočoveku, u njegovom Evanđelju; on je sve dotle saingo „zrno pšenično“, koje uvek „jedno ostane“. A mnogi rod rodi samo ako podvigom vere poseje sebe u Bogočoveku, i ostalim samožrtvenim podvizima ukoreni sebe u Bogočoveku, te tako stekne besmrtnost i život večni