38-40
To što Sin Božji radi: ne isteruje nikoga koji dolazi k Njemu, u punoj je saglasnosti sa voljom Boga Oca. Mnogo puta ismejan, porugan, gonjen, mučen, Isus je pravi čovek. Ali, kao čovek, zar se ne bi mogao zbog toga svetiti svojim ismevačima, goniocima., mučiteljima? Ne,
...Više
jer On nije dopgao da sudi svetu, nego da spase svet od onoga što ismeva, ruži, goni, muči, ono šgo je Božje i Boga; a to čini iz čoveka i kroz čoveka greh. Njemu se kao pravom čoveku mogla pripisivati pristrassnost, grešnost volje, da bi i to otklonio, On veli: „Jer siđoh s neba ne da činim volju svoju, nego volju Oca koji Me posla“. A volja Oca je: da ništa Sin ne izgubi od onoga što mu dade Bog Otac, nego da vaskrsne u poslednji dan = spase od greha, smrti i đavola. U odnosu prema ljudima Otac je sav ljubav, sav čovekoljublje. A Sin? Time
je Sin što je iste prirode sa Ocem, iste volje, iste ljubavi, istog čovekoljublja: On je došao u svet da svaki koji vidi Sina i veruje u Njega, ima život večni. Jer vera u Njega sjedinjuje verujućeg sa Njim duhovno, sjedinjuje ga sa Njegovim božanskim silama, Isginom, Ljubavlju, Pravdom, jednom rečju: sa Njegovim večnim životom. Te i verujući u Njega „ima život večni“, čim to doživi, još ovde na zemlji. Još nešto: Bogočovek nije svoje Evanđelje spustio s neba na zamlju, a Sam ostao na nebu, sakriven za oči ljudske.
U tom slučaju ljudi bi s pravom odbacili Evanđelje kao „knjigu“, kao teoriju, kao zbir mrtvih propisa koja nije u stanju da ispuni zemaljsko biće kao što je čovek. Ali suprotno tome: Bog Logos je postao čovek, postao vidljiv po životu zemaljskom, vidljiv po svima svojim božanskim savršenstvima; ljudi u Njemu, ako hoće mogu da vide, i vide celoga Boga, Njegov večni Život, Njegovu Ljubav, i Mudrost, i Sveznanje, i Beomrtnost. I na osnovu viđenoga, na osnovu onoga što očima ovojim rasmotriše, i videše, i rukama opipaše (1. Jn. 1,1), oni se i odlučuju na veru u Njega. Zato Spas to i naglašava: „svaki koji vidi Sina = i veruje u Njega, gša život večni“: tj. svaki ima lično iskustvo, iskustvo i stvarnost moju mu pokazuju njegove oči; a gledajući Isusa i Njegova dela, šta ljudske oči mogu videti u tome, ako ne Boga i dela Božja? To Spas i hoće, da na tome, na viđenome ljudi i zasnivaju svoju veru u Njega kao u Boga i Spasitelja. Ali, ljudi, i videći to svojim rođenim očima, često puta ne veruju u Bogočoveka. To pokazuje kolika je sloboda čovvkova, i kako je zla i bogoborna. Vidi Boga, i neće ga, odbacuje ga, ne veruje u Njega. A svaki koji vidi Hrista, i Boga i Spasa u Njemu, i na tome zasniva svoju veru u Njega, i na toj veri svoj život u Njemu, on zaista „ima život večni“. Nikakva smrt već nema vlasti nad njim, niti će imati. Zato Spas i veli: „I ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan“: tj. i njegovo telo savladaće večnu smrt, „drugu smrt“, i postaće večno, i imaće život večni. Tako zaista Sin „ništa“ ljudsko neće izgubiti, već će celoga čaveka spasti od svake smrti: vaskrsnuti celoga čoveka u poslednji dan, i uvesti u božanski život večni