12-13
Šta to kažeš? Ako je muž neverujući, neka ostane sa ženom; ako je pak bludnik, ne treba da ostane s njom? Zar neverovanje nije gore od bluda? Istina je, da je gore. Bog, međutim, više traži za naše grehove protiv bližnjih, nego za grehove protiv Sebe, jer je rečeno:
...Više
Ostavi onde dar svoj pred žrtvenikom, i idi te se najpre pomiri s bratom (Mt. 5; 24). On je oprostio onome, koji je Njemu dugovao deset hiljada talanata. Međutim, kod onoga, koji je dugovao sto dinara, osvetio se za uvredu (v. Mt. 18; 34). Tako je i u ovom slučaju: On zanemaruje greh neverja, koji vređa Samog Boga, ali greh preljube kažnjava, kao greh protiv žene.
Neki, uostalom, objašnjavaju ovako: čovek, kažu, u neverju ostaje usled neznanja koje se, naravno, može i okončati, kao što i sam apostol kaže: Jer šta znaš, ženo, možda ćeš spasti muža (st. 16)? Blud se pak izvršava usled očigledne izopačenosti. Osim toga, bludnik je već samoga sebe odvojio jer je, oduzevši svoje udove od žene, od njih načinio udove bludnice. Međutim, kako neverujući nije učinio nijedan greh protiv telesnog sjedinjenja ili, bolje rečeno, kroz to sjedinjenje, on će se, možda, sjediniti i po veri. Da i ne govorim o tome da će se životni poredak poremetiti i da će Evanđelje biti izloženo porugama, ako se verna polovina odvoji od neverne. Apostol, međutim, razmatranu zapovest vezuje samo za onaj slučaj kad su muž i žena sjedinjeni brakom u vreme dok su se oboje još uvek nalazili u neverju, ali se kasnije jedna ili druga strana obratila u veru. Naime, ako je ranije samo jedna polovina neverujuća, tj. samo muž ili samo žena, onda se verujućoj polovini uopšte nije dopuštalo da stupi u brak s neverujućom. To se vidi i iz reči apostola, jer on nije rekao: „ako neko poželi da uzme neverujuću“, nego: ako neki brat ima. On nije jednostavno propisao da verujuća polovina živi s neverujućom, nego samo u onom slučaju da ono drugo tako želi. To znači reč: privoli, tj. ako poželi