Neki od Korinćana su bili savršeni i, znajući da čoveka ne pogani ono što u usta ulazi (v. Mt. 15; 11), kao i da su idoli drvo i kamen i da ne mogu da naškode, ravnodušno su ulazili u hramove i jeli od (mesa) idolskih žrtava. Drugi pak, koji su bili manje savršeni, kad su videli ove, i sami
...Više
su ulazili u hramove i prinosili žrtve idolima, ali ne sa istom mišlju s kakvom su ulazili oni prvi, nego misleći da su idoli dostojni poštovanja i sposobni da prihvate žrtve. To je Pavla podstaklo na revnost, jer je to naškodilo i jednima i drugima: savršenima time, što su se naslađivali demonskim jelima, a nesavršenima time, što su se priklonili idolosluženju.
Apostol, dakle, žuri da ispravi ovo zlo, i po svom običaju, ostavivši nesavršene, obraća se savršenima. Kao prvo, on smiruje njihovo preuznošenje (nadimanje) znanjem i kaže: „Vi niste jedini koji imate to znanje, nego svi mi znamo da idol nije ništa u svetu. To znanje, međutim, ne samo da ne donosi nikakvu korist, nego vam i škodi, jer preuznosi i nadima onoga, koji ga poseduje.“ Time ga udaljuje od bližnjeg, ukoliko uz to znanje ne bude imao i ljubav koja, naprotiv, može da izgradi. Ono, što znanje bez ljubavi sruši, to ljubav vaspostavi (obnovi) i sazida, sve čineći na korist bližnjeg