15-16
Čovek evanđelske vere zida sve večne vrednosti koje ga čine neprolaznim. Jer verom čovek raste i urasta u sve što je božansko, besmrtno, večno, bogočovečno. Svako evanđelsko osećanje izvodi dušu njegovu iz ovog u onaj svet, rasprostire je i proteže kroz onaj svet;
...Više
pogotovu svaka evanđelska misao, dobrodetelj, podvig, jer pomoću njih sav čovek izlazi iz ovog i ulazi u onaj onaj, svet večnih božanskih vrednosti. Raste li vera u čoveku, to sav on raste Bogom i u Bogu, i zato nema mere njegovom uzrastanju, njegovom usavršavanju, jer je njegova mera – „u meri rasta visine Hristove“ (Ef. 4,13).
A vera raste ljubavlju, raste molitvom, raste postom, raste milosrđem, raste uzdržanjem, raste smirenošću, jednom rečju – raste svakom evanđelskom vrlinom. I takva vera, sagrađena od svih svetih vrlina evanđelskih, i jeste ono što treba veličati, i čime se hrišćani veličaju. Takva vera i goni na propovedanje Evanđelja, jer ona u Evanđelju Spasovom vidi pravi: i neprolazni smisao ne samo svakog bića ljudskog već i vascelog roda ljudskog.
Bez Evanđelja spasenja, šta je čovek, šta sav rod ljudski? Trulež i smrt, smrt i ludilo. Zato bogonosni apostol blagovesti korintskim hrišćanima: „Ne hvalimo se preko mere, tuđim poslovima, nego imamo nadu da ćemo se, kad uzraste vera vaša, veličati po pravilu našem izobilno, i propovedati evanđelje u krajevima koji su dalje od vas, ne hvaleći se onim što je po tuđem pravilu uređeno“. I zaista, hrišćani se mogu „veličati po pravilu našem izobilno“, po evanđelskom pravilu, samo kada vera njihova uzraste kroz sve ostale evanđelske dobrodetelji. Nije li to slučaj, onda njihova hvala nije „po pravilu našem“, i opasna je, smrtno opasna po dušu njihovu.