Šta je život u Hristu i radi Hrista? To je danonoćno življenje: „u trudu i poslu“ na preobražavanju duše i savesti i uma i volje od svega nečistog, grehovnog, smrtnog, đavoljeg, u sve što je sveto, božansko, besmrtno, Božje. I to preobražavanje ne samo sebe nego i sviju oko sebe. Jer
...Više
svi smo i po Adamu i po Hristu jedno telo: svi ljudi. Zato su nam sudbine neodvojivo i neraspletivo povezane. Trudiš li se na sebi: spasavaš li sebe od grehova, znaj, ti se u isto vreme trudiš i na spasavanju bližnjih. Jer svi smo mi na tajanstven psiho-fizički, a hrišćani još i na blagodatni, način prisutni jedan u drugome, povezani jedan sa drugim, i neizmerno mnogo utičemo jedan na drugoga voljno i nevoljno; svesno i nesvesno, znano i neznano, vidljivo i nevidljivo, čujno i nečujno.
Razbuđen neizmernim čovekoljubljem Hristovom za sve što je božansko, besmrtno i večno, ja radosno bdim, molitvom i postom odgoneći od sebe san. O, ta kratak je, veoma kratak ljudski vek na zemlji, a Evanđelje Hristovo treba proneti kroz tolike duše tolikih ljudskih bića na zemlji. Šta mi ostaje? Da držim sebe „u čestim bdenjima“, te da što više ljudi razbudim na ona neizmerna i nepotrošiva bogatstva koja svečovekoljubivi Gospod nudi svakome od nas kroz svoje čudesno i svespasonosno Evanđelje. Spavati? A oko tebe tutnje hiljade smrti, legioni zlih duhova, milioni grehova, koji pohlepno kradu, umrtvljuju, otimaju, ubijaju ljudske duše. Ne! ne! ne! – ne sme se spavati ni dremati, gde smrti ima, gde greha ima, gde đavola ima. Zato sam jednom morao govoriti vašoj sabraći: „Opominjite se da tri godine dan i noć ne prestajah učeći sa suzama svakoga od vas“ (D. A, 20, 31).
Šta je apostolovanje? To je niz muka koje apostoli Hristovi dobrovoljno uzimaju na sebe redi spasenja bližnjih. A bližnji – ko su? To su naši svi ljudi, svi bez izuzetka, najpre po Adamu, a zatim stostruko više po Hristu. Sećate se, ja sam vam još u Prvoj Poslenici, govoreći o nama apostolima, pisao: „Do ovoga časa gladujemo, i trpimo žeđu, i golotinju, i muke, i potucamo se, i trudimo se radeći svojim rukama (1 Kor. 4, 11-12). Ja ne bih bio apostol Hristov, kada moj život ne bi tekao: „u gladovanju i žeđi, u mnogom pošćenju, u zimi i golotinji“.
Svim tim ja spasavam najpre sebe od svake duhovne smrti, pa i drugima dajem primer. A ništa tako podmuklo ne uvreba i ne ulovi čoveka kao duhovna smrt. Jer šta je duhovna smrt? Odvajanje od Bota i Gospoda Hrista. A svaki greh i jeste ta strašna sila koja te odvoji od Gospoda bezgrešnog i duhovno umrtvi. Prigrlio si neki greh, – o! ta ti si prigrlio svoju duhovnu smrt. Pogledaj -kako je nakazna i odvratna! Svu ti dušu unakazila, odvojivši je od njene jedine istinske, jedine besmrtne i jedine božanske lepote: Gospoda Isusa. Zato bdi molitvom i postom, pa ćeš videti koliki bezbroj duhovnih smrti vreba tvoju dušu, tvoju savest, tvoj um. Udaraj oči duše svoje i glađu i žeđu, i suzama i uzdasima, da bi čežnjivo pogledale, i stalno gledale u jedinog Spasitelja od smrti. Udaraj ih postom, udaraj zimom i golotinjom, pa će sve duhovne smrti popadati mrtve oko tvoje budne duše, budne savesti, budnog uma.