„Čovek u Hristu“ tek je pravi čovek, potpun čovek: jer Bogočovekom prohodi sve svetove – „do trećega neba“, do nebesa nad nebesima, do same nepristupne slave Trosunčanog Božanstva. „Čovek u Hristu“ jedino i dolazi do istinskog i pravog saznanja o tome šta je čovek, kakvo je b
...Više
iće, od čega je, odakle je, kuda ide, gde su njegovi svetovi, njegova obitališta, njegova večna otadžbina, njegova „večna kuća“ (2 Kor. 5; 1-2). Tek u Bogočoveku Hristu čovek oseća i uviđa da je njegovo biće beskonačno, da je u njemu bezbroj beskrajnosti, da za njega ne postoje materijalne granice, da je u stanju prohoditi ove vidljive i nevidljive svetove. Jedino u Bogočoveku čovek produbljuje, proširuje i uzvišuje sebe do božanskih dubina i širina i visina, i postiže savršenstvo svoje savesti, svoje duše, svoje volje, svoga uma, svoga života, svoje besmrtnosti, svoje ljubavi, svoje pravde, svoje dobrote, svoje lepote, svoje večnosti, svoje bogočovečnosti. Ustvari, ko je čovek i šta je čovek? Bogočovek.
I samo u Bogočoveku i sa Bogočovekom čovek postaje pravi, i istinski, i potpuni čovek. Da, „čovek u Hristu“ – eto to je pravi, istinski, jedini čovek. A čovek van Hrista, čovek bez Hrista, to je čovek samo u potenciji, u mogućnosti; on se nalazi na početku puta, ili bolje: pred početak puta, kojim se mora ići da bi se postalo čovek – Bogočovekom Hristom.
Van Hrista – čovek je shema, klica, embrion, koji se bez Hrista razvija u čudovište, u mimočoveka, u nečoveka, u podčoveka, u raščoveka. U grehu, u zlu, u đavolu – čovek i nije čovek, već karikatura, nakaza čoveka, bedni ostaci i otpaci čoveka, razlomci i odlomci čoveka koji je sav razbijen kao lađa na moru, razbijen na moru života iskušenjima, gresima, strastima, đavolima. Gresi i ne daju čoveku da raste ka nebu, ka Bogu, ka božanskim svetovima i njihovim beskonačnim istinama i radostima i svetlostima i blaženstvima.
Gresi ustvari neprestano lišavaju čoveka svega božanskog, kradu mu ono što je bogočežnjivo u njegovom biću: obezbožuju mu i dušu, i um, i savest, i volju; i čovek živi van Boga, bez Boga = van Hrista, van Bogočoveka, i zato često puta tvrdi: nema Boga! A ako ponekad to i ne tvrdi, on glavno živi bez Boga i protiv Boga: ne upotrebljava ništa Božje i božansko u životu svom, poput lenjog sluge evanđelskog, zakopavši u zemlju talant Božji, tojest sve božansko, sve bogoliko što mu je kao biću ljudskom dato pri rađanju na svet.
Samo „čovek u Hristu“ oseća da granice tela njegovog nisu granice čovekova bića, čovekove ličnosti, već su njegove granice u Bogočoveku; a to znači: razmiču se u božanske beskonačnosti, no uvek ostajući u svojim čovečanskim okvirima. Čovek se pri tome ne pretapa u Boga, već uvek ostaje čovek, samo postaje savršeni čovek, po neizmenljivom uzoru i zakonu datom u ličnosti Bogočoveka Hrista: On je u isto vreme i savršen Bog i savršeni čovek; a „čovek u Hristu“ postaje, po učenju svetih otaca, „bog po blagodati“ (Sveti Simeon Novi Bogoslov; Sveti Atanasije Veliki; Sveti Grigorije Bogoslov, i drugi), dok je Gospod Hristos Bog po prirodi. Reč je o savršenom čoveku, o pravom hrišćaninu, koji „raste rastom Božjim“, dok ne poraste „u čoveka savršena, u meru rasta visine Hristove“ (Kol. 2,19; Ef. 4,13), dok se ne ispuni „svakom punoćom Božijom“ (Ef. 3, 19).
Kada „čovek u Hristu“ doživljuje te maksimalne, te vrhunske božanske stvarnosti i otkrivenja, on onda stvarno i ne zna da li on to doživljuje „u telu, ili osim tela“, jer je centar njegovog bića sav u Bogočoveku, u Njegovim bogočovečanskim savršenstvima i stvarnostima, gde telo u svojoj majušnoj veštastvenoj stvarnosti kao da iščezava do nevidljivosti. Ali, pri svemu tome, ono ipak ostaje veštastvena stvarnost čovekova bića, kome je poreklo s neba, od Boga. Doživljujući čudesna „viđenja i otkrivenja Gospodnja“, „čovek u Hristu uviđa svim bićem svojim da je sve to toliko iznad našeg veštastvenog, materijalnog sveta zemaljskog, i čoveka u njemu, da i ne pokušava, niti hoće, da to prenosi u ljudske pojmove, u znanje, već sve to ostavlja veri. Zato i ne govori ništa od onoga što je video i čuo kada je bio „odnesen do trećega neba“. To je ostavljeno našoj veri. Da je trebalo govoriti zemnorodnima o tome, čovekoljubivi apostol Pavle sigurno bi rekao mnogo, ali on prelazi preko toga ćutke – radi spasenja našeg, i radi jačanja vere naše, koja ne sme imati lakomislenu radoznalost.