Zaboravi li hrišćanin na glavni cilj svoga života: postizanje bogopodobnog savršenstva, on se lako otisne najpre u neki manji greh, pa potom u sve veće i veće grehe, i to po meri svoga nehata, nerađenja na sebi i nedograđivanja sebe svetim vrlinama. A manji gresi, kada se udruže, lako doved
...Više
u sa sobom i teže grehe, pa i one najteže. A zađu li u dušu hrišćaninovu teški gresi, i odomaće li se u njoj, onda – ima li sredstva da ih se oslobodi? Ima: pokajanje svesrdno i odlučno. Ono kao mač oštar s obe strane vrši operaciju vaše duše: otseca sa korenom svaki greh. Razume se, to boli, često puta strahovito boli, jer je čovekovo greholjublje vaistinu veliko i strasno. Toliko strasno, da ono prosto oprirodi greh u čoveku, učini ga sastavnim, organskim delom njegove duše, njegovog bića.
I kada takav greh otsecamo i čupamo iz svoje duše i uma i bića, onda često puta obamiremo od bola, kao onaj mladić iz koga Gospod istera strašnog đavola, jer ga đavo, izlazeći iz njega, toliko izlomi i izmuči „da mnogi govorahu: umrije“ (Mk, 9, 26). Samo je Gospod Hristos ziao da mladić kroz to bolno obamiranje oživljuje, ulazi u život. Tako i pokajanje: ono je takav duhovni potres i zemljotres, toliko raslabi čoveka čupajući iz njega omiljene grehe, da ga pretvara u bolesnika koji se postepeno oporavlja i ozdravlja hraneći se jakom hranom svetih evanđelskih vrlina i svetih evanđelskih tajni.
Sve što je Gospod dao rodu ljudskom u Svom svetom Evanđelju, dao je da čovek zida sebe u biće besmrtno i večno. A to su svete tajne i svete vrline. Pomoću njih čovek zida sebe u čoveka savršena, u čoveka božanski besmrtna, i to zida na temelju – Bogočoveku Hristu, jer je to jedini temelj u našem čovečanskom svetu, na kome čovek može sazidati sebe u besmrtno i večno biće, koje nikakva smrt srušiti ne može, a svekoliko iskustvo roda ljudskog svedoči da – „drugoga temelja niko ne može postaviti“ (1 Kor. 3, 11). Zašto? Zato što je Gospod Isus Jedini Pobeditelj smrti, svih smrti, u našim čovečanskim svetovima. I to je ono što Ga čini nerazrušivim temeljom za svako ljudsko biće.
Na tom nerazrušivom temelju čovek zida sebe u biće besmrtno i večno: verom, nadam, ljubavlju, molitvom, postom, krotošću, smirenošću, trpljenjem, i ostalim svetim vrlinama, a istovremeno zida sebe i svetim tajnama: najpre svetim krštenjem, pa svetim pričešćem, pa svetim pokajanjem, pa svetim jeleosvećenjem, i ostalim svetim tajnama Božjim, kojih je puna sveta Crkva Hristova. Zida li pak čovek sebe na ma kom drugom biću sem Bogočoveka Hrista, ili na ma kojoj stvari van Njega i bez Njega, ili na sebi samom, ili na nekoj ideji koja nije Hristova, on ustvari zida sebe na pesku, i nikada ne može da sazida, jer što on obdan sazida, to mu obnoć poruše iskušenja, gresi, strasti, zlodusi, duhovne smrti. Da, poruše i sruše, jer on nikada ne može biti jači od njih bez Hrista. I tako se čovekovo biće rasipa i raspada u bezbroj grehova, i strasti, i slasti, i smrti. I zbiva se na takvome čoveku tužna reč Jedinog Čovekoljubitelja: „Ko ne sabira sa mnom, rasipa“ (Lk. 11, 23).
Na putu evanđelskog sebezidanja, sebeizgrađivanja u čoveka savršena, u čoveka bogočovečanski besmrtna, hrišćane vode i rukovode sveti apostoli i apostolski prejemnici u svetoj Crkvi. U njihovim je rukama ta božanska umetnost nad umetnostima, i sva vlast bogočovečanska. I oni uvek bogomudro upotrebljavaju tu umetnost Duha Svetoga i tu božansku vlast na spasenje smirenih hrišćana. Ta je vlast božanski uzvišena, ali i božanski strašna: jer što razreši na zemlji, razrešeno je na nebu; i što sveže na zemlji, svezano je i na nebu ( Mt, 18, 18; Jn. 20, 23). Imajući u vidu nedostatke i grehe nekih korintskih hrišćana, i želeći da ih izleči od toga, sveti hristonosac Pavle piše im: „Zbog toga pišem ovo ne budući kod vas da, kad dođem, ne postupim bez šteđenja, po vlasti koju mi je Gospod dao na zidanje a ne na rušenje“.