„Oslepiše misli njihove“, od čega? Od greholjublja. Stalno lučeći iz sebe tamu, greh poplavi njome dušu čovekovu, i ona se srodi sa njom i navikne na nju. ? u tami pogled duše je kratak, često puta toliko kratak da se ne vidi prst pred okom, akamoli Bog, koji je iza tame, s one strane ta
...Više
me, daleko od nje. Ko je u tami „ne zna kuda ide, jer mu tama zaslepi oči“ (1 Jn. 2, 11). Tama ne voli svetlost, greh ne voli dobro, đavo ne voli Boga. Zbog greholjublja svog ljudi „većma vole tamu nego li svetlost“ (Jn. 3, 19). I kad sama Božanska Svetlost, Gospod Hristos, dođe u svet, greholjupci, tamoljupci Ga odbaciše i ne primiše. Zašto?
„Jer svaki koji zlo čini mrzi na svetlost, i ne ide ? svetlosti da ne pokaraju dela njegova, jer su zla“ (Jn. 3, 20). „A ko istinu čini, ide ? svetlosti“ (Jn. 3, 21).
Eto jasnih razloga, zbog čega ljudske duše oslepe u tami, u grehu, a progledaju u istini, u svetlosti = u Hristu. Um je bogovidna sposobnost čovekova. Čim oslepi grehom, on nije u stanju da gleda u svetlost Božju, niti da je podnosi. Tada čovek sa razumskih razloga neće Boga, izbegava Boga, pa čak i ne priznaje Boga. Tada je razum protiv Boga.
Da, ogrehovljeni razum je uvek protiv Boga. Pa makar to bio anđelski ili arhanđelski razum. Pogledajte đavole. To je nekadašnji arhanđelski bogovidni um i razum, koji je grehom postao ogrehovljen, te stoga greholjubiv i tamoljubiv. I neće Boga, i ne trpi svetlost njegovu, i stalno tone iz mraka u mrak, koji sam stvara svojim upornim greholjubljem. U tome, ljudi u izvesnoj meri liče na đavola. Srazamerio greholjublju ovom, i oni oslepljuju svoj um i razum, te i neće Boga, i izbegavaju Ga, i ne trpe Ga, i odriču Ga. Tako u ljudi stoji „pokrivalo neuklonjeno u čitanju Starog Zaveta“, u čitanju Knjige Bože, i oni ne vide da ta Božja Knjiga ukazuje na Hrista Boga, i: ne primećuju da sva njena svetlost odvodi izvoru svetlosti – Mesiji, Bogočoveku Hristu. Stari Zavet je božanska svetlost, samo mnogostruko oposredovana, zbog slabosti duhovnog vida u starozavetnog čoveka. On ni u vodi ne može da gleda odblesak sunca, akamoli neposredno da gleda u sunce Božje.
To pokrivalo „u Hristu prestaje“, jer u ličnosti Hrista sam Bog staje pred nas. I sva božanska svetlost njegova je tu, prisutna u našem svetu, u našem ljudskom telu. Istina je, za sav svet istina .da „Boga niko nije video nikad“ sve do? – Dolaska Gospoda Hrista u naš svet. ? On? „On Boga objavi“ (Jn. 1.18), Boga pokaza (Jn, 14,9-10) u najpotpunijoj svetlosti, u kakvoj Ga može videti očišćen od greha vid ljudski. Stoga je svakome pristupačna sva blagovest: čisti srcem vide Boga – u Hristu, i u svemu što je od Njega, sa Njim, i oko Njega. Bogočovek Hristos skida „pokrivalo u čitanju Starog Zaveta“, i Stari Zavet postaje očigledno svedočanstvo ? Bogu, ? istini Božjoj, ? Mesiji, ? Spasitelju u ovaploćenom Bogu Logosu: Isusu Nazarećaninu. Ali oni koji su uporni u svom greholjublju, i neće da izađu iz svoje tame, nego je pretvaraju u sve beskonačniju i bezgraničniju, na njihovim očima pokrivalo ostaje neprestano, i oni ne vide Hrista ni u Starom ni u Novom Zavetu. Zato sveti apostol blagovesti