17-18
Eto celokupne istine o spasenju: s jedne strane, privremena zemaljska briga naša, podvig naš, a s druge – večna božanska slava koja nam ose zbog toga daje. Ustvari, posredi su dve neuporedljive vrednosti: naš kratkotrajni podvig samospasavanja, i večna slava u carstvu Tr
...Više
ojičnog Božanstva. Radi spasenja svog ti nalažeš na sebe post.
To je podvig, briga, muka, iznuravanje tela? Ali, seti se slave u carstvu nebeskom, koja ti se zbog toga daje. Radi spasenja svog ti i danju i noću nalažeš na sebe molitvu. To je muka, i znoj, i nevolja? Ali muka slatka, i nevolja mila, jer kroz to vidljivo i prolazno oči tvoje gledaju ono što je nevidljivo, večno, preslavno.
Radi spasenja svog ti redom uzimaš na sebe sve evanđelske podvige: i podvig ljubavi, i podvig trpljenja, i podvig smirenja, i podvig krotosti, i ostale. Ali, pomisli: oni mogu trajati ovde na zemlji deset, dvadeset, sto godina, ili jednu godinu, a za to daje ti se večna i od svega pretežnija slava. Da, samospasenje je samomučenje.
Takav je podvig svakog hrišćanina. Spasenje se mora zaraditi, zadobiti, steći kratkotrajnim, prolaznim životom na zemlji. Zato je svaki hrišćanin neizostavno podvižnik, veći ili manji, ali – uvek podvižnik. Spasenje se mora odstradati, odmukovati. A to stradanje ili mi sami sebi namećemo kroz evanđelske podvige, ili nam ga drugi nameću radi Hrista i Evanđelja. A drugi nam ga nameću, kada nas radi Hrista ogovaraju, klevetaju, zlostavljaju, muče, biju, ubijaju. Ali šta je sve to, pošto je privremeno i prolazno, prema večnoj i neprolaznoj slavi u carstvu ljubavi Hristove! U pravu je, u večitom pravu sveti apostol, kada tvrdi: „Stradanja sadašnjega vremena nisu ništa prema slavi koja će nam se javiti“ (Rm. 8,18).
Živeći u ovom vidljivom svetu mi hrišćani ustvari živimo nevidljivim svetom, onim svetom. Iako smo u ovom svetu, mi nismo od ovoga sveta, već od onoga. Poreklo nam je otuda. Gospod Hristos je zato i došao iz onog u ovaj svet, da nam proputi put iz ovog u onaj svet, i omogući nam povratak u našu pravu, u našu večnu otadžbinu na nebu. Radi toga je i osnovao Crkvu u ovom svetu, koja je svim bićem od onoga sveta. U njoj su ovaj i onaj svet dvojedno biće, živo Bogočovečansko telo: izmešani su nebo i zemlja, Anđeli i ljudi. I mi, nalazeći se u njoj koja je sva s neba, nalazimo se na nebu iako boravimo na zemlji. Živeći u njoj, mi ustvari živimo onim svetom, a kroz ovaj svet prolazimo kao kroz privremeni i pripremni svet. Zato čudesni Spasitelj tvrdi za svoje sledbenike, za hrišćane: „Oni nisu od sveta, kao ni ja što nisam od sveta“ {Jn. 17, 14. 16; sr. Jn. 15, 19). Eto cele istine o nama. U svetlosti ove istine postaje jasno i ono što bogonadahnuti apostol kaže za nas hrišćane: mi ne gledamo na ono što se vidi, nego na ono što se ne vidi; ovaj vidljivi svet je prozirni, tanak veo kroz koji mi gledamo stvarni, neprolazni, večni svet – svet božanskih, nebeskih stvarnosti. Naše oči su prozorljive i dubokovidne: gledaju i vide ono što je nevidljivo.
Mi znamo tajnu ljudskog bića: čovek je satkan od nevidljivog m vidljivog, od nevidljive duše i vidljivog tela. Nevidljivom dušom svojom čovek je organski vezan, ukopčan u nevidljivi svet, a vidljivim telom – u vidljivi svet. Zato, ma šta se dešavalo s nama hrišćanima u ovom svetu, mi ne malaksavamo, ne gubimo nade, jer naše duhovne oči, naš unutrašnji čovek stalno gleda u nevidljivi, svepobedni, večni, božanski svet. Šta nam mogu naškoditi nevolje, muke, gonjenja, smrti, zli ljudi, zle sile zemlje i pakla? (sr. Rm. 8, 31-39). Naš hrišćanski optimizam, naša večna i neprolazna radost, za koju ovaj svet ne zna, sastoji se u tome što mi u vremenu živimo večnim, što kroz vidljivo i privremeno gledamo i vidimo nevidljivo i večno. Da, progledali smo, nismo više slepe krtice, kao što su to oni koji ne veruju u sladčajšeg Gospoda Isusa. Naša istrajnost u mukama za Hrista, i naša radost u njima, dolazi otuda (sr. 2 Kor. 12, 9-10). Jer, jer, jer: mi na zemlji živimo nebom, i radi neba; živimo Hristom Bogom, i radi Hrista Boga. I stoga nasigurno znamo, i svim bićem neodoljivo osećamo, da je „ono što se vidi – privremeno„, „a ono što se ne vidi – večno“. A mi stalno gledamo i stalno vidimo „ono što se ne vidi“, tojest ono što je večno. Zato time i radi toga živimo. Mi hrišćani znamo, jer nam je Gospod otkrio, tajnu i ovog i onog sveta: ovog – prolaznog, i onog – neprolaznog. Zato i put životni znamo, zato i istinu ? obadva sveta znamo, i po njoj i u njoj živimo.
Uvek On, i samo On – čudesni Bogočovek, Gospod i Spasitelj naš Isus Hristos, bio je, jeste, i biće za svako ljudsko biće: put i istina i život (Jn. 14:6)
Mi hrišćani kroz vidljivo, i u vidljivom, služimo nevidljivom. Šta je bogosluženje? Naše molitveno gledanje u nevidljivo, u nevidljivi svet, i naše molitveno življenje tim svetom i u tom svetu.
Sveta liturgija? Zar to nije življenje „sa svima svetima“, a svrh svega življenje sa nevidljivim Bogom i Gospodom Hristom, i sa svima svetim Nebeskim Silama njegovim? i još: življenje sa dušama sviju preminulih koje su nevidljive? Da, sav je ovaj svet samo prelaz i prolaz ka onom svetu; sve vidljivo – samo prelaz i prolaz ka nevidljivom sve privremeno – samo prelaz i prolaz ka večnom.
Zato kroz svako bogosluženje, naročito kroz svetu liturgiju, mi dolazimo ? sebi i svome domu, i svojoj otadžbini, i svojoj besmrtnoj braći i praocima koji su nevidljivi. I živimo Večnim, i u Večnom, i radi Večnog.
Sa svih tih razloga, mi hrišćani zajedno sa svetim apostolima radosno ispovedamo i propovedamo blagovest:
„U svemu imamo nevolje, ali nam se ne dosađuje; zbunjeni smo, ali ne gubimo nade; progone nas, ali nismo ostavljeni; obaraju nas, ali ne ginemo; jednako nosimo na telu smrt Gospoda Isusa, da se i život Isusov pokaže na telu našem. Jer mi živi jednako se predajemo na smrt radi Isusa, da se i život Isusov javi na smrtnom telu našem“ (2 Kor. 4, 8-11}.