Kada to u nama „život proguta smrtno“? Kada se u Hrista krstimo, kada se Gospodom Hristom pričešćujemo. Tada sve što je u nama smrtno oblači se u besmrtno: telo se oblači u svoju besmrtnost, i duša se oblači, i savest se oblači. Mi se ustvari onda preoblačimo: svlačimo sa sebe sve gr
...Više
ehovno, smrtno, prolazno, i oblačimo odeću neprolaznosti i netruležnosti, odeću besmrtnosti i večnosti. Kada je ona na nama, mi nikada nećemo biti goli, tojest nikada se naše ljudsko neće lišiti božanskog, naše zemaljsko – nebeskog. Jer čovek bez Boga, čovečja priroda bez Božje prirode, to i jeste golotinja. Pri takvoj golotinji, mi smo nezaštićeni i izloženi svakoj poruzi i sramu: neprijateljske sile nas mogu lako i osramotiti, i raniti, i vezati, i probiti, i satrti.
Naš je poziv „da na zemaljsko obučemo nebesko“, tojest da sve naše ljudsko, čovečansko, obučemo u Hristovo, u božansko. A to činimo pomoću svetih evanđelskih tajni i vrlina: svaka od njih oblači i dušu i savest i telo naše u ponešto božansko, besmrtno, nebesko, večno.
Evanđelska smirenost, useli li se u tvoju dušu kroz tvoj lični napor, postepeno potiskuje iz duše gordost, takav greh koji usmrćuje u duši mnoga osećanja; i potiskujući nju, ona potiskuje smrt i smrtno, i oblači dušu u smirena evanđelska osećanja: preoblači je u nebesku odeću, u nebeski stan. I ona se ne oseća ni gola, ii opterećena.
Tako isto biva kada se u dušu ljudsku usele i ostale evanđelske dobrodetelji: pokajanje, molitva, post, ljubav, milosrđe, i druge. Pomoću njih mi na zemaljsko oblačimo nebesko, postepeno obesmrćujemo sebe, ohristovljujemo sebe. Jer, šta je hrišćanstvo? Savlađivanje svih smrti u sebi, i postepeno obesmrćivanje svega sebe: i duše i savesti i tela. To je uvek trostruki podvig i trostrana borba: borba sa smrtima, sa gresima, sa đavolima. I uvek trostruka pobeda: nad smrću, nad grehom, nad đavolom. Zato se i Spasiteljev spasonosni podvig i sastojao u tome: u pobedi nad grehom, smrću i đavolom. Ma šta hrišćanin radio, on se ustvari neprestano hrve sa ova tri svoja neprijatelja. I nema višeg, ni drugog, cilja za njega osim ovoga: da pobedi greh, smrt i đavola. To je cilj hrišćanstva, jer to cilj čovečanstva, pošto je čovek stvoren za bezgrešnost, za besmrtnost, za Boga. A ostvarenje toga cilja moguće je samo pobedom nad grehom, smrću i đavolom. Tu istociljnost i jednociljnost hrišćanstva i čovečanstva bogomudri apostol i naglašava. Jer hrišćanstvo i jeste jedina prava čovečnost, pravo čovečanstvo: ono daje ljudima sile da ostvare ono radi čega je čovečanstvo i stvoreno. Stoga sveti apostol i blagovesti: