Sveti apostoli su pomagači, saradnici Hristovi: Hristos im je predao sebe, i sve što je sobom doneo zemaljskom svetu, a oni Mu uzvraćaju čime? Time što svu dušu svoju, sve biće svoje unose u Njega, u njegovo Evanđelje, u njegov domostroj spasenja, i javljaju se kao „poslani“ od Njega rad
...Više
i propovedi o Njemu. „Poslani mesto Hrista“ (2 Kor, 5,20), oni samo Njega znaju, samo Njega imaju, samo Njega propovedaju, i samo radi Njega žive. On Bog, svega sebe poverio njima, predao njima; a oni ljudi, sve svoje biće poverili opet Njemu: ljudi sarađuju Bogu, ljudsko sarađuje Božjem.
S druge strane, sveti apostoli su pomagači, saradnici hrišćanima: jer ih oni privode Hristu kroz propoved Evanđelja i krštenja, i onda im neprestano pomažu u njihovim naporima da žive Hristom i u Hristu, da ostvare Hristovo Evanđelje spasenja u svome životu. Oni, uvek puni Duha Svetoga, i uvek vođeni i rukovođeni Duhom Svetim, vode i uvode hrišćane u sve istine Hristove i u sve tajne Hristove.
Bez svetih Apostola nema hrišćanstva. Dokaz? To što ih je Gospod sam postavio za svoje „apostole = poslanike“ u svetu, za hristonosne propovednike i blagovesnike. Oni prenose ne samo njegovo sveto Evanđelje, nego Njega samog – Bogočoveka, i predaju Ga ljudima sa svima njegovim Božanskim silama i savršenstvima. Jer u njima, ne žive oni, već sam Gospod Hristos (Gl. 2,20).
Propovedajući, i predajući ljudima Gospoda Hrista, šta sveti Apostoli propovedaju, i šta predaju? „Blagodat Božju“. Jer Bogočovek Hristos i jeste blagodat Božja u vasceloj punoći svojoj (1Kor.1,4;2 Kor.13,13; Ef.1,6; 2,7; 2Tm.1,9). To Sunce blagodati rasipa se kroz bezbrojne zrake, koji se kao u žiži skupljaju u svakoj svetoj tajni, najpre u početnoj: u svetom krštenju, a za njim i u ostalim svetim tajnama.
Blagi zraci Sunca blagodati liju se i uzračuju u naše duše kroz svaku dobrodetelj evanđelsku, kroz svaku istinu evanđelsku, kroz svaku reč evanđelsku. Glavno, ona je sva u Hristu i od Hrista. Otuda: blagodat je sva u Crkvi i od Crkve, pošto je Crkva – Telo Bogočoveka Hrista.
Stoga i nema blagodati Božje van Crkve. Ona je i imalac i nosilac i davalac blagodati. I to Bogom određeni imalac, nosilac i davalac.
U blagodati, je Hristos Spasitelj, u njoj i spasenje, i osvećenje, i preobraženje, i oboženje. Zato sveti apostol brižno moli hrišćane da ne primaju „uzalud“ blagodat Božju. Jer i primljena blagodat može ne koristiti primaocima, biti naprazno u njima, besplodna, uzaludna. Šta to znači? To znači ovo: iako nam se kroz svete tajne daje blagodat Božja, ona ostaje besplodna u nama ako je ne unesemo u svoj život, u svoju prirodu, u svoje biće; ako njome ne prožmemo svu dušu svoju, svu savest, svu volju, sve srce; ako njome ne oblagodatimo celokupno biće svoje i sve što se u njemu zbiva i od njega dolazi: misli, osećanja želje, dela.
„Uzalud“ smo primili, svetu blagodat krštenja, ako ne živimo sveto. „Uzalud“ smo primili svetu blagodat miropomazanjem, ako njome ne osvećujemo svoje misli, svoja osećanja, svoj vid, svoj sluh, svoj duh. Jednom rečju, „uzalud“ je blagodat Božja u nama, ako smo hrišćani samo po imenu a ne i po životu; ako imamo samo obličje pobožnosti, a sile smo se njezine odrekli (sr. 2 Tm. 3,5).
Blagodat Božja nije „uzalud“ u nama, ako revnujemo u veri, u ljubavi, u molitvi, u postu, u trpljenju, u smirenosti, u krotosti, uopšte u svima evanđelskim dobrodeteljima. Ona se onda razliva po celom našem biću, oplođuje ga, i ono rađa evanđelski rod. Blagodat se mora negovati, da ne bi zakržljala u nama, obesplodila se i uvenula,
Zato oblagodaćeni apostol i naređuje: „Napredujte u blagodati (2 Pt. 3,18). Znači: u blagodati se ili napreduje ili nazaduje. Revnošću se napreduje, a lenošću nazaduje. I jedno i drugo zavisi od nas, od našeg truda, od našeg podvizavanja, od našeg vežbanja u vrlinama i tvorenja evanđelskih zapovesti. Jer je i u evanđelskom životu glavno: vežbanje, obučavanje, upražnjavanje. Otuda onako jasna zapovest bogomudrog apostola, upućena svetom apostolu Timoteju, a preko njega svima nama: „Vežbaj se u pobožnosti“(1 Tm. 4,7).
Samo istrajnim vežbanjem, samo neprekidnim obučavanjem napreduje se u pobožnosti. Zapovest je pobožnosti: „ljubi bližnjeg svog“. To znači: vežbaj se, obučavaj se u ljubavi prema bližnjem, Zapovest je pobožnosti: „ljubi neprijatelje svoje“. To znači: vežbaj se, obučavaj se u ljubavi prema neprijateljima. Zapovest je pobožnosti: „činite dobro onima koji vas mrze“. To znači: vežbajte se u tome, obučavajte se. I tako redom: svaka evanđelska zapovest zahteva od nas vežbanje, obučavanje, praksu.
Bez toga, blagodat Božja ostaje „uzalud“ u nama, ostaje prazna, besplodna, štura. I mi postajemo kao ono besplodno drvo evanđelsko, koje seku i u oganj bacaju zato što ne rađa (Mt,3,10;Lk. 13,7-9). Evanđelski je zakon: vežbanjem se jedino jača u blagodati. Zato sveti prvovrhovni apostol naređuje opet istome apostolu Timoteju, i nama preko njega: „Sine moj, jačaj u blagodati Isusa Hrista“ (2 Tm. 2,1).
Najsavršeniji primer vežbanja, obučavanja, jačanja, usavršavanja u blagodati imamo u samom svetom apostolu Pavlu. On nam sam kazuje tajnu svog napredovanja u dati, u evanđelskom životu. U čemu je ta tajna? u njegovoj plamenoj revnosti, u njegovom neprekidnom trudu. On izjavljuje: „Blagodaću Božjom jesam što jesam, i blagodat njegova što je u meni ne osta prazna, nego se potrudih više od sviju, ali ne ja nego blagodat Božja koja je sa mnom“ (1 Kor. 15, 10). Eto, kako se napreduje u blagodati, kako se ona oplođuje u nama, kako raste u beskonačne visine: našim trudom, Bog nam daje blagodat, a mi? Svoj trud, svoju revnost. Ali i trud naš jača i raste blagodaću, te je i u tom pogledu nesravnjeno više od Boga nego od nas. Jer šta je naš trud, i onaj najveći, i onaj najistrajniji, i onaj danonoćni, prema blagodati Božjoj? Znaj: i kada trud tvoj na evanđelskom životu tvom postane danonoćni, i to je dar blagodati, i to u tebi blagodat radi, podržava volju tvoju, hrabri srce tvoje na evanđelske podvige, jača napore tvoje, uliva radost spasenja u dušu tvoju, te su ti svi evanđelski trudovi mili i laki, i ti ne sustaješ i ne leniš se ni u jednom evanđelskom dobru. Zaista, sve je od blagodati Božje u evanđelskom životu. A od nas?
Jedno, samo jedno: dobra volja, revnost.