5-7
„I ne kao što se nadasmo, nego najpre predaše sebe Gospodu i nama, po volji Božjoj, da mi umolismo Tita da kao što je počeo onako i svrši i među vama blagodat ovu. A vi, kao što ste u svemu izobilni, u veri, i u reči, i u znanju, i u svakom staranju, i u ljubavi svojoj
...Više
k nama, da i u ovoj blagodati izobilujete“.
Učestvovati u pomaganju svete braće, hrišćana, sveti apostol naziva blagodaću. To znači: u tom podvigu je sve božansko, sve nebesko, sve rajsko, sve blagodatno. Zato je i potrebno izobilovati „u ovoj blagodati“. Hrišćani pokazuju da u srcu svom zaista nose pravu veru i ljubav evanđelju, ako se staraju da izobiluju „u ovoj blagodati“.
Jer milosrđe je najočiglednija projava vere i ljubavi evanđelske. Što je vid oku i sluh uhu, to je milosrđe veri i ljubavi. Vera bez milosrđa, to je oko bez vida i uho bez sluha. Tako isto i ljubav. Da bi hrišćanin udružio u sebi veru i milosrđe, i ljubav i milosrđe, treba da se mnogo stara oko toga, da mnogo radi na tome. To se stiče trudom, no nikada ne nameće od Boga silom. Zato su hrišćani pozvani da budu „izobilni… u svakom staranju“, u svakoj revnosti u veri, u ljubavi, u molitvi, u milosrđu. Jer ko je izobilan u staranju oko milosrđa, on ga i stiče, jer mu se za trud daje blagodat i u blagodati milosrđe. Milosrđe je provera naše vere, naše ljubavi, naše mudrosti. Zato sveti apostol i piše korintskim hrišćanima: