Može se biti milosrdan, ako se svemilosrdni Gospod kosnuo srca našeg, i na neki nevidljivi način izlio u srce naše od svoje samilosti. Jesi li milosrdan, znaj, Gospod te je posetio blagodaću svojom, i izlio na tebe blagoslov svoj. Kroz evanđelske svete tajne i svete vrline Gospod izliva u nas
...Više
svoje božanske sile, koje mi revnošću svojom pretvaramo u svoja osećanja, u svoje misli, u svoja dela, u svoja raspoloženja. Sve ono što je uzvišeno u nama, i od čega naša duša često uzdrhti od miline, dar je Božji i blagoslov je Božji. Učinimo li ma šta evanđelsko, mi smo pod blagoslovom Božjim. Jer sve Hristovo, od najsitnijeg do najkrupnijeg, blagoslov je Božji rodu ljudskom. Silaskom Gospoda Hrista u svet, njegovim ovaploćenjem, Bog „nas je blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim“ (Ef. 1, 3). Tako, blagoslovio nas je i darom milosrđa. Sa Gospodom Hristom istinsko milosrđe je posetilo naš zemaljski svet; do Njega mi ni znali nismo šta je pravo milosrđe. I kad je ta bogočovečanska dobrodetelj u nama, budimo sigurni da je to blagoslov Božji, da nas je Bog posetio. Zato hristonosni apostol Pavle i naziva milosrđe blagoslovom.
Nasuprot tome, neosetljivost, tvrdičluk je prokletstvo, đavolsko prokletstvo na ljudskoj prirodi. Na milosrdnom čoveku uvek stoji blagoslov Božji. I što milosrdniji čovek, sve veći blagoslov. Razume se, milosrđe je ne samo dar Božji nego i podvig čovekov, kao i svaka dobrodetelj evanđelska. Bog je uzrasta u nama dodajući nam od svoje božanske sile samo po meri našeg truda na njoj.
Trudimo li se da budemo milosrdni, Bog će nam dati i dodavati sve više i više blagodati, koja će nas učiti milosrđu u svima prilikama našeg zemaljskog života. Sveti apostoli se trude da milosrđe koje imamo, i milostinju koju činimo, pretvore u našu radost, u naš dobrovoljni podvig, a ne da milostinju koju činimo osećamo i smatramo kao neko „zakidanje“. Milostinja naša treba da bude „kao blagoslov, a ne kao zakidanje“. A ona će to biti, ako mi razvijemo i umnožimo milosrđe u duši svojoj. No mora se početi od primoravanja sebe na milosrđe. I čim Bog vidi da mi primoravamo sebe na milosrđe, On nam onda daje i dodaje blagodat na blagodat, koja razvija i usavršava u nama ovu evanđelsku dobrodetelj do njenih bogočovečanskih srazmera.