4-5
Zlo našeg čovečanskog sveta je nesravnjeno i veće i jače od celokupnog roda ljudskog, jer je suštinom svojom od vrhovnog zloduha – Satane, i njegovih mračnih saradnika – palih anđela, đavola. A ljudski gresi, svi uopšte, svojim najunutrašnjijim nervom, svagda nevidl
...Više
jivim, uvek su od đavola, i njihove strahotne zlosile. Kroz grehe Satana vlada rodom ljudskim, a glavna mu je sila smrt. Smrti ne bi bilo da nije greha; smrt je zmija, a greh je njena žaoka, kroz koju ona toči u ljudska bića otrov svoj; i smrtnošću truje prirodu ljudsku. Zbog toga su ljudi bespomoćno roblje greha i smrti. Preko ljudi, zemaljski svet je i sam postao rob svakojakog zla. Zemljanim telom svojim organski vezani sa zemljom i svim što je na njoj, ljudi prenose sve svoje, i dobro i zlo na zemlju i sva stvorenja što su na njoj. Čovekovo je zlo postalo zlo cele zemlje, cele prirode, celokupne tvari: zato „sva tvar – πᾶσα ἡ κτίσις“, potčinjena čovekovom grehu, zlu i smrti, „uzdiše i tuguje“ rastrgana ovim troglavim čudovištem, i čezne da se oslobodi muka koje joj je čovek nametnuo (sr. Rim. 8,19-22). Našavši u rodu ljudskom bezbrojne kapije otvorene, sva zla iz satanskog sveta nagrnula su u zemaljski svet i potopila ga, zato je sveti tajnovidac, sagledavši svet u celokupnosti njegovoj, sa bolom objavio strašnu vest: „sav svet leži u zlu“ (1. Jn. 5,19).
Od tako zlog sveta, u kome je zlo neizmerno jače od svakog bića ljudskog, može spasti samo Jedini Dobar, Jedini Bezgrešan – Gospod Hristos, Bogočovek. Radi toga On „dade sebe za grehe naše, da nas izbavi od sadašnjega sveta zloga“: dade sebe Bogočoveka, ušavši kao čovek u samo srce smrti i greha, i iznutra ih razorivši Božanstvom Svojim. Smrću Svojom Gospod je ušao u carstvo smrti, ad, ali je bleskom Božanstva Svog umrtvio ad, jer je Njegova čovečanska duša, sa kojom je sišao u ad, i u smrti bila nerazdeljivo sjedinjena preko Njegove Ipostasi sa Njegovim Božanstvom. Tako je u Njemu Bogočoveku čovek pobedio smrt i ad, i sva njihova zla, i prestao biti rob njihov. Sve je to Gospod Isus učinio „po volji Boga i Oca, kome slava u sve vekove“, jer iako je postao čovek, Gospod Hristos je zanavek ostao Bog, uvek jednosuštan, jednovoljan, jednoprirodan sa Bogom Ocem. Odnevši tako pobedu nad zlom sveta Svojom smrću i vaskrsenjem, Gospod je uistini pobedio zlo sveta, „zli svet“, „svet koji u zlu leži“, i izveo rod ljudski na put Svoga Božanskog Dobra, i poveo ga Crkvom Svojom u Carstvo Nebesko putem Svoje Večne Božanske Istine, Večne Božanske Pravde, Večne Božanske Ljubavi, Večnog Božanskog Života, i uvodi ljude u Nebesko Carstvo pomoću svetih tajni i svetih vrlina. No u svetu, i posle Spasove pobede nad zlom, ima mnogo dobrovoljnih ljubitelja i podvižnika zla, od kojih sledbenici Hristovi imaju muke i nevolje. Ali ih pobeđuju svepobednom silom Gospoda Hrista koji je objavio ostvarenu blagovest: „U svetu ćete imati nevolju; ali ne bojte se, jer ja pobedih svet“ (Jn. 16,33)