18-19
Razume se, pri tome duh ljudski nije automat, nije mrtvo oruđe kojim Duh Sveti rukuje i dela, već živi saradnik Duhu Svetom. Pod uticajem Duha Svetog on se sav pretvori u delatnost, jer pomoću svetih vrlina pretvara blagodatne sile Duha Svetoga u svoje: unosi ih u sve sastoj
...Više
ke bića svog, razliva ih svuda po sebi, i one učestvuju u svima njegovim mislima, i osećanjima, i htenjima, i delima, i rečima: jednom rečju: u vascelom životu njegovom. Pri tome, Blagodaću Svetoga Duha čovek čisti od greha, obnavlja, osvećuje, preobražava sve organe svoga duha, organe saznanja i osećanja: srce, um, dušu, volju, te oni mogu, neometani tamom greha i neukočeni paralizom strasti, sagledati sva božanska bogatstva koja nam čovekoljubivi Gospod Hristos donosi i daje. Tu nam tajnu otkriva mnogobrižni apostol moleći u Boga za hrnšćane čisto srce, srce očišćeno, osvećeno i prosvećeno blagodaću Duha Svetoga: „i bistre oči srca vašega“ – Πεφωτισμένους τοὺς ὀφθαλμοὺς τῆς καρδίας ὑμῶν (= prosvetljene, prosvećene oči srca vašega), da biste mogli videti kakva je nada zvanja njegova, i kakvo bogatstvo slave nasledstva njegova u svetima, i kakva neizmerna veličina moći njegove na nama koji verujemo po činjenju prevelike sile njegove“.
„Oči srca“? To je vera. Jer vera postaje vid duše naše, vid koji vidi „Nevidljivog“ i „nevidljivo“: vidi nevidljivog Boga u vidljivom čoveku Isusu, vidi Njegove bezbrojne „nevidljive“ blagodatne sile, koje Crkvom izgrađuju spasenje ljudi, sveta, tvari: i moje, i tvoje, i svih grešnika, i svih pravednika. Zato mi, i kroz ovaj zemaljski svet i kroz sve svetove uopšte – „verom hodimo, a ne gledanjem“ = διὰ πίστεως περιπατοῦμεν, οὐ διὰ εἴδους (2. Kor. 5,7), verom, koja je vid naše duše oblagodaćene i osvećene i preobražene. U nas hrišćana vera – to je jedno besmrtno i svevideće oko duše naše oblagodaćene, a ljubav – drugo, a molitva – treće, a nada – četvrto, a post – peto, a smernost – šesto, a krotost – sedmo, a trpljenje – osmo, a sveto pričešće – deveto, a sveto pokajanje – deseto, i tako redom: sve svete tajne i sve svete vrline – bezbroj očiju naših, i to očiju – svevidećih, bogovidećih, nebovidećih, istinovidećih. I ove svete oči naše vide – „kakva je nada zvanja“ Hristova, nada naša: usinovljenje Bogu kroz Gospoda Hrista i nasleđe Carstva nebeskog, život večni u blaženstvu večnom Trosunčanog Boga i Gospoda. I još ove svete oči naše vide – „kakvo je bogatstvo slave nasledstva“ Hristova, nasledstva našeg u Hristu: božanski život večni i slava večna kroz sve same Istine Večne, Pravde Večne, Ljubavi Večne, Radosti Večne, Blaženstva Večna. I još naše svete oči vide – „kakva je neizmerna veličina moći Hristove na nama koji verujemo po činjenju prevelike sile Njegove“: sila Njegova božanska verom našom pobeđuje sve grehe u nama, sve smrti, sve đavole, sve paklove, i daruje nam spasenje, osvećenje, oblagodaćenje, oboženje, ohristovljenje, otrojičenje, raj, raj, sveraj …
Od nas je vera, od Gospoda je sila vere. Kroz svete tajne i svete vrline vera naša raste iz sile u silu, iz besmrtnosti u besmrtnost, iz raja u raj, iz radosti u radost, iz istine u istinu, iz pravde u pravdu, iz dobra u dobro, iz mudrosti u mudrost, raste ka svima bogatstvima carstva Hristova, gledajući ih bistrim očima srca. Na tom putu vere bezbrojne su prepreke, i stradanja, i nevolje, i muke. Ali što veće muke Hrista radi, to veći priliv božanske sile u srce verujućeg. Tako se jedino i mogu objasniti trpljenje i radost svetih Mučenika i Ispovednika vere u strašnim mukama i stradanjima za Hrista. Tako se jedino mogu objasniti i razumeti: i svi nadčovečanski podvizi evanđelski svetih apostola, i svi preteški podvizi svetih pustinjaka, i sve dobrovoljne i nevoljne muke i patnje i stradanja svih pravih hrišćana, svih hristočežnjivih trudbenika, svih bogoljubivih samomučenika, svih neumornih blagovesnika, svih pokajanih grešnika, svih pokajanih razbojnika, pokajanih bludnika, pokajanih srebroljubaca, pokajanih sladostrasnika, pokajanih gordeljivaca, pokajanih samoljubaca, pokajanih samoživaca, pokajanih tvrdica, pokajanih ubica, pokajanih lupeža, pokajanih razvratnika, pokajanih pijanaca, pokajanih očajnika.
Sve to pokazuje da vera naša, vera sviju nas, i najvećih i najmanjih, i najučenijih i najprostijih, i careva i prosjaka, i mudraca i čobana, biva „po činjenju prevelike sile“ Božje, po dejstvu i delovanju te sile u dušama našim, u savestima našim, u svetovima našim. Ona čini te se u nama sve zemljotresno ispretura, ali i svemudro neimarski izgradi u nove svetove, božanske i večne. I mi još ovde na zemlji počinjemo da živimo večnim životom, zemlja se pod našim nogama pretvara u neprolazno nebo, i gde stane vera naša, tu je već Gospod naš, i u Njemu raj naš, radost naša, večnost naša. Da, da, da: vera je naša – „u sili Božjoj“, „u pokazivanju Duha i sile“ (1. Kor. 2,5.4).