Od istine koja je u Bogočoveku hrišćani se najpre nauče istini o čoveku. A u čemu je ona? U tome da treba odbaciti svog starog čoveka i obući se u novog. Šta je to stari čovek? To je čovek neznabožačkog, nehrišćanskog, vanhrišćanskog života. On je sav iskovan od varljivih misli, od
...Više
varljivih osećanja, od varljivih želja. Stalno gradi sebe taštim umom svojim, i pomračenim razumom svojim, i okamenjenim srcem svojim, i gle, stalno se „raspada u željama prevarljivim“, u mislima prevarljivim, u osećanjima prevarljivim, u idejama prevarljivim. Živeći u prolaznom i radi prolaznog, u smrtnom i radi smrtnog, stari čovek se zaista raspada, truli kroz sve svoje želje, misli, osećanja, ideje, dela. Stoga je prva dužnost hrišćana, koji su u Bogočoveku saznali istinu o čoveku, da odbace svog starog čoveka, svog unutrašnjeg neznabošca i bezbošca.
I vi ga odbacujete, hrišćani, kako? Najpre svetim krštenjem. I neprestano ga odbacujete kroz ostale svete tajne i svete vrline, pošto on kroz razna iskušenja, grehe i strasti pokušava da se ponovo nastani u vama. Svaki napad greha hoće da vas sastari: da sparuši i sasuši svete sile u vama, da kroz slasti i strasti prokrijumčari u vas otrov smrti. Zato protiv svakog greha, iskušenja i strasti izvedite svu vojsku svoju: svete tajne i svete vrline, jer su u njima svete, svepobedne i nepobedne božanske sile. Vi ste? – Sila u Hristu, božanska sila i svesila, božanska moć i svemoć. Jer vera naša je „u sili Božjoj“ (1. Kor. 2,5). No kako vera, tako i ljubav naša je u sili Božjoj, i molitva naša, i post naš, i krotost naša, i svaka evanđelska vrlina naša. Znaj: koliko evanđelskih vrlina u tebi, toliko božanskih sila – svesila! I ko će te onda savladati i pobediti? Smrt? O, hnljade smrti, i sve smrti svih svetova – slabije su od jedne sile Božje što je u jednoj vrlini: svetoj veri, ili u svetoj ljubavi, ili u svetoj molitvi! akamoli u svima svetim vrlinama! A kada tome dodate božanske sile kojima se i ispunjujete kroz svete tajne! O, koja je to božanska sila i svesila, a da nije sva sišla s neba u tebe kroz sveto Pričešće? I učinila te jakim kao nebo. Šta kažem? I više, neizmerno više: jakim kao Bog! Jer je zapovest evanđelska svima nama: „jačajte u Gospodu i u sili jačine njegove“ (Ef. 6,10). I mi, obučeni kroz svete tajne u Gospoda, jaki smo Gospodom, jaki kao Gospod, i zato svepobedni. O, bezbrojna jata svih smrti! o, svi legioni nečistih duhova, i svaki pakao što je u vama, svi vi jurišajte na hristonosca: i gle, vi jurišate na nebo, i odbijate se od njega, i razbijate o njega, kao mehurovi sapunice o dijamantske bedeme. Sile i sile, svesile i svesile, – eto čime se hrišćani neprestano ispunjuju u Crkvi Hristovoj kroz svete tajne i svete vrline.
Kako se stvara stari čovek u duši našoj? Gresima i strastima: gnjev, ljutina, pakost, huljenje, sramotne reči, pohota, laž – sve su to i graditelji, i građa iz koje se obrazuje i stvara stari čovek. (sr. Kol. 3,8-9). A kroz sve njih struji smrt, i ona ustvari stvara tog starog čoveka, koji i jeste čovek smrti, i stoga čovek smrtan. Da, u samoj stvari kroz grehe i strasti smrt je vajar, i neimar, i graditelj čoveka. A takav čovek smrti? Uvek zaudara na smrt i smrtno. Protari mu ruku, telo, dušu, misao, gle – sve to zaudara na smrt, na grob, na trulež, na crve. I mile crvi unutra po starom čoveku, i kote se kroz strasti, kroz slasti. I stari čovek hoće da potisne novog čoveka u tebi, hrišćanine: da potisne tvog bogolikog i bogopodobnog čoveka. A to kroz njega nevidljivo dela sam Satana, da bi razorio delo Božje. Znaj: da bi tvoj novi čovek živeo, stari čovek što je u tebi mora umreti. Hodi smrti koja ubijaš smrt! A to si ti Krste Hristov, Krste životvorni i životodavni: raspni na sebi mog starog čoveka, saraspni ga Hristu, da bi u meni vaskrsao novi čovek, čovek besmrtni, nadsmrtni, večni. Da: „stari naš čovek se razape s Hristom“ (Rm, 12,2). I gle, vaskrsava novi čovek u nama, Hristov čovek sa novim životom. Novi čovek? Sav izgrađen u tebi od svetih tajni i svetih vrlina; a u njima sam Gospod Hristos. Da, hrišćanin si, i zato si novi čovek. Čime? Hristom što je u tebi. Jer, ko je hrišćanin? Hrišćanin je onaj koji ima Hrista u sebi, koji nosi Hrista u sebi, koji živi Hristom u sebi.
Nema sumnje, hrišćanin si zbog Hrista, i od Hrista što je u tebi. „Staro prođe, gle, sve novo nastade“: stari um prođe, novi nastade; stara duša prođe, nova nastade; prođe stara savest, stara volja – i nastade nova savest, nova volja; prođe stara filosofija, stara nauka, stara umetnost, svi tvoji stari svetovi, i gle – pojavljuju se novi svetovi, nova filosofija i umetnost, nova duša i savest, novi čovek, sve od Hrista i po Hristu i za Hrista. Novo nebo i nova zemlja pojavljuju se najpre u tebi a preko tebe i u svetu oko tebe (sr. Otkr. 21,1; 2. Ptr. 3,18). Stari čovek: grehonosan neznabožac, bezbožac izumire i umire, a novi čovek: hristonosac, hristoznalac, hristoustalac vaskrsava iz sile u silu, živeći novim životom, bogočovečanskim, i zato besmrtnim i večnim. Novi čovek = novi život = u svetim tajnama i vrlinama evanđelskim = u Crkvi: „sa svima svetima“, a najpre sa izvorom svake svetosti.
Duhom Svetim i Gospodom Hristom – „osvećenjem našim“ (sr. 1. Kor. 1,30). „Ako je ko u Hristu, nova je tvar: stare prođe, gle, sve novo postade“ (2. Kor. 5,17). Hristom, jedino Hristom postaje se novi novek: jer sve što je istinski novo i nestarivo, večito novo i nestarivo daje On koji nikada ne stari. A ne stari zato što greha nema u Njemu, od koga se ustvari jedino i stari, stari na smrt. Sagledaj do dna greh, ma koji greh, i na njegovom dnu ugledaćeš obličje Satane. Živeći u grehu, čovek neminovno uoblikuje u sebi lik, obličje pratvorca svakog greha – đavola, Satane. A svete vrline, a svete tajne? Sagledaj dno njihovo: svuda lik Spasov. I živeći u svetim tajnama i u svetim vrlinama, mi postepeno uoblikujemo u sebi lik Gospoda Hrista, postajemo hristoliki. I na taj način ispunjujemo evanđelsku zapovest: oblačimo se u novog čoveka, „po obličju Onoga koji ga je sazdao“ (Kol. 3,10). A to je – sam Gospod Hristos, i sa Njim i kroz Njega i Bog Otac i Bog Duh Sveti.
Zlatousti blagovesnik Hristov blagovesti: Dokaz da smo poznali Hrista jeste naš pravedni život. Ko provodi rđav život, ne zna Boga i Bog ne zna njega. Ono što mi imamo nije taština nego istina: kao što su naši dogmati istiniti, tako i život naš – ὥσπερ τά δόγματα ἀληθῆ, οὕτω καὶ ὁ βίος. Greh je taštnna i laž, a pravedni život je istina: jer ima veliki cilj; razvratan pak život završava ništavilom. Po apostolu, stari čovek se raspada u željama prevarljivim. Kao što se želje njegove raspadaju, trule, tako i on sam.
Sveti apostol naziva starim čovekom ne prirodu nego delatnost greha – τήν τῆς ἁμαρτίας ἐνέργειαν. Svojim vlastitim prevarljivim željama raspada se čovek u ovom životu; raspada se i u paklu. Kao što se same želje raspadaju u bolesti i sa vremenom, tako se raspada i sam čovek koji te želje porađa