„I ne ožalošćavajte Svetoga Duha Božjega, kojim ste zapečaćeni za dan izbavljenja“ – ἀπολυτρώσεως (= iskupljenja, otkupa)“. – Čime ljudi ožalošćavaju Svetog Duha Božjeg? Čineći ono što je nečisto, nesveto, rđavo, demonsko. Rečju: svojim gresima. Hrišćani su
...Više
u svetoj tajni krštenja i miropomazanja „zapečaćeni“ Duhom Svetim. „Zapečaćeni“ Duhom Svetim, da ništa od duha nesvetog ne bi ulazilo u njih. Pečat Svetoga Duha je na njihovoj duši, na njihovom srcu, na njihovim čulima, kao znak spasenja i izbavljenja. Taj pečat treba da stoji na duši svakoga hrišćanina sve do Strašnoga suda, do tog dana konačnog iskupljenja. A dotle – čuvati ga, ograđivati ga božanskim silama svetih vrlina, da ga gresi i strasti ne bi razlomili, ili okrnjili, ili pokvarili (sr. Is. 63,10; 1. Sol. 5,19; Rm. 8,23).
Blagodatno se saovaploćujući sveohristovljenoj duši svetog apostola Pavla, sveti Zlatoust blagovesti: „Ne ožalošćavajte Svetoga Duha Božjega“. Strašne su i prestrašne, užasne i preužasne ove reči. Ako rekneš uvredljivu reč, ako ogorčiš brata, ogorčićeš ne njega, nego ćeš ožalostiti Duha Svetoga. Pri tome apostol ukazuje na dobro, dobijeno od Svetoga Duha, da bi optužba bila veća: „i ne ožalošćavajte, veli, Duha Svetog, kojim ste zapečaćeni za dan izbavljenja“. Sveti Duh nas je načinio carskim stadom; On nas je oslobodio od svih ranijih zala; On nas nije ostavio u broju onih koji podleže gnjevu Božjem; i ti – Njega žalostiš? „Ne ožalošćavajte Duha Svetoga, kojim ste zapečaćeni“. Neka ove reči kao pečat leže na tvojim ustima. Usta zapečaćena Duhom, ne izgovaraju ništa nepristojno. Nemoj govoriti: nije ništa ako reknem rđavu reč, ako uvredim ovog ili onog. Zbog toga baš to i jeste veliko zlo, što ga ti smatraš za ništa. Jer zlo koje smatraju ništavnim, lako zanemaruju, a ono zanemareno – raste, a kada poraste – postaje neizlečivo. U tebe su usta zapečaćena Duhom? Pazi, ne zaboravljaj na dostojanstvo svojih usta. I pored toga, ne zaboravljaj da ti Boga nazivaš svojim Ocem, Boga nazivaš Ocem, a u isto vreme vređaš brata svoga?! To nije svojstveno sinu Božjem. Delo je sina Božjeg – praštati neprijateljima, moliti se za one koji te raspinju, prolivati krv svoju za one koji te nenavide. Dostojno je sina: neprijatelje svoje, nezahvalnike, lopove, bestidnike, podmuklice, učiniti svojom braćom i naslednicima, a ne braću svoju vređati kao ništake.
Pomisli, kakve reči izgovaraju tvoja usta, kakve se trpeze udostojavaju, šta dodiruju, šta kušaju, kakvu hranu primaju! I ti, govoreći ružno o svome bratu, smatraš da ništa strašno ne činiš? Kako ga onda nazivaš bratom? A ako on tebi nije brat, kako onda izgovaraš: „Oče naš“? Ta reč „naš“ ukazuje na mnoštvo lica. Pomisli, sa kim ti stojiš za vreme Svete Tajne: sa Heruvimima, sa Serafimima. Serafimi ne vređaju, nego se usta njihova bave samo jednim: slavoslovljenjem i proslavljanjem Boga. Kako ćeš ti onda moći s njima govoriti: „Svet, svet, svet“, kada si usta svoja upotrebljavao za vređanje? Reci mi: kada bi carsku posudu, određenu i uvek upotrebljavanu za carska jela, neki od slugu upotrebio za izmet, da li bi se on posle toga usudio staviti sa ostalim posuđem na carsku trpezu i ovu posudu, napunjenu izmetom? Sigurno da ne bi. A takvo je i osuđivanje bližnjega, takvo i vređanje bližnjega! „Oče naš“. Da li samo to govoriš? Udubi se u sledeće reči: „koji si na nebesima“.
Eto, izgovorio si: „Oče naš, koji si na nebesima“, i ove te reči podigoše, razum ti okriliše, i pokazaše ti da imaš Oca na nebesima. Nemoj činiti, nemoj govoriti ništa zemaljsko – τῶν ἐπὶ γῆς. Uznesen si među Nebeske Činove, pridružen si Nebeskom Horu, zašto onda svlačiš sebe dole? Stojiš pred prestolom Božjim, i izgovaraš uvrede? Zar se ne bojiš da Nebeski Car tvoj postupak uračuna kao uvredu koju Njemu nanosiš? Kada sluga na naše oči udari drugog slugu ili ga uvredi, pa makar bio u pravu, mi ga odmah pozivamo na odgovornost, smatrajući njegov postupak za uvredu sebi. A ti, sa Heruvivima stojeći pred prestolom Cara, vređaš brata svoga? Vidiš li ove svete sasude? Oni su određeni za jednu upotrebu; ko će se usuditi da ih upotrebi za nešto drugo? A ti si svetiji od ovih sasuda, daleko svetiji; zašto onda prljaš i skvrnaviš sebe? Na nebesima stojiš, i nanosiš uvrede? Udostojio si se celiva Gospodnjeg, i nanosiš uvrede? Bog ti ukrasio usta tolikim anđelskim pesmama, udostojio te hrane ne anđelske nego nadanđelske – ὑπὲρ ἀγγελικὴν -, Svoga celiva i Svoga zagrljaja, i ti nanosiš uvrede? Molim te, ostavi se toga. Naučimo usta svoja dobrogovorenju: iz toga proističe velika dobit, a od zlogovorenja – velika šteta