Posredi je „velika tajna“, najveća u svima našim svetovima: Hristos i Crkva. Rodu ljudskom nedostaje i uma i reči da makar priblnžno izrazi tu presvetu i preveliku tajnu. Hristos je u isto vreme Bog Logos i čovek, Bog Logos i Crkva; Bog Logos sa telom na nebu i u telu Svom, Crkvi, na zemlji
...Više
. Zar to nije „velika tajna“? Članovi Crkve sačinjavaju jedan organizam, jedno telo, pa ipak svaki ostaje potpuno posebna ličnost. Zar to nije „velika tajna“? U Crkvi je sve saborno, pa ipak sve lično; svaki živi u svima, i svi u svakome, pa ipak je svačiji život njegov vlastiti život, i svačija ličnost njegova vlastita ličnost. Zar to nije „velika tajna“? U Crkvi žive toliki grešnici, pa ipak je ona sva „sveta i besprekorna“, bez ikakve mane i mrlje. Zar to nije „velika tajna“? I tako redom, od najmanjeg do najvećeg, u Crkvi je sve „velika gajna“, jer je u svemu prisutan sav čudesni Gospod Hristos sa svima Svojim bezbrojnim bogočovečanskim tajnama. Zato Crkva pretstavlja najveće čudo za sve stvorene svetove čudo kome se i Anđeli na nebu dive. U njenu jedinstvenu blagovest, u njeno svebožansko Evanđelje žele i Anđeli da zavire, jer se i njima „kroz Crkvu otkriva mnogarazlična premudrost Božja“ (Ef. 3,10; 1. Ptr. 1,12).
Bogočovek Hristos je u Crkvi Svojoj sjedinio „sve što je na nebu i što je na zemlji“ (Ef. 1,10); sve tajne neba i zemlje slile su se u jednu tajnu, i tako se dobila „velika tajna“, svetajna: Crkva. Ta „velika tajna“ proniče sve članove Crkve, sav njihov život, sve njihove odnose. Zato je u Crkvi sve – čudo, sve – tajna „pače smisla“ = iznad razuma. Tu ništa nije prosto, ništa jednostavno, ništa sporedno, ništa maloznačajno, jer je sve bogočovečansko, sve blagodatno, sve organski povezano u jedan bogočovečanski organizam, u jednu sveobuhvatnu bogočovečansku „veliku tajnu“, svetajnu