Božanske vrline odvode čoveka u Carstvo Božje. Božje su, i zato odvode Bogu. Što je nebožje, odvodi nebogu. A nebožje nije drugo nego greh i porok. Svaka vrlina približava čoveka Hristu Bogu, izgrađuje ga i preobražava i osvećuje, i sve što je Hristovo čini njegovim. On još ovde na ze
...Više
mlji ima u velikoj meri carstvo Božje, carstvo Hristovo (sr. Mt. 5,3.10; Lk. 11,20). „Carstvo Božje je pravda i mir i radost u Duhu Svetom“ (Rm. 14,17). Ko živi u njima, već je u carstvu Božjem. Zato Spas i veli: „Carstvo Božje je unutra u vama“ (Lk. 17,21). Živi li čovek u ovom svetu Istinom Hristovom, i Pravdom, i Ljubavlju; jednom rečju: živi li Evanđeljem Hristovim, već je u carstvu Božjem, već ima udela u njemu, već je ušao u nasleđe Hristovo, čiju će beskrajnu punoću, sa svima božansknm savršenstvima i blaženstvima, potpuno uživati u onom svetu kao sin Božji i sunaslednik Hristov (sr. Gl. 4.7; Rm. 8,17).
Ništa nečisto ne vodi Svečistom, već uvek Nečistom; ništa grešno ne vodi Bezgrešnom, već uvek Svegrešnom. Naročito blud. On prosto strmoglavljuje čoveka u carstgo Nečistog i Svegrešnog. I svaka druga pečistota: nečiste misli, nečiste želje, nečiste namere, nečisto srce, sve to potapa čoveka u strašne tmine i pomrčine, koje ga i u sami ad svuku, ako pokajanjem ne spase sebe iz te tame i uzaživi svetlošću evanđelskom. Od svih nečistota svojih duša se može oprati jedino svetlošću Hristovom, jer je Gospod Hristos – „Svetlost života“ (Jn. 8,12). Razlije li se po duši „Svetlost života“, duša vaskrsava iz svih svojih mračnih smrti u Nezalaznu Svetlost večnoga života. Ustvari, Gospod Hristos je u našem zemaljskom svetu jedina „Istinita Svetlost“ (Jn. 1,9; Jn. 2,8). Zašto? Zato što Ga nikakva tama greha, smrti, zla, satanizma, ne samo ne može ugasiti, nego ni obuzeti, ni umanjiti, ni pomračiti. Zato je On, jedino On u istoriji roda ljudskog objavio o Sebi ovu čudnu blagovest: „Ja sam svetlost sveta: ko ide za Mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života“ (Jn. 8,12). Ko ne ide za Njim, nesumnjivo hodi po tami, i tama ga odvodi u carstvo zla, greha, i satanizma = pakao: jer greh drugo i ne radi nego prlja čovekovu dušu, prlja vascelo biće njegovo, i tako prljavo i nečisto ono ne može imati udela u Carstvu Hrista Boga, koji je sav Svetlost, sav Čistota, sav Krasota.
Svrh svega lakomstvo najviše udaljuje i najdalje odbacuje čoveka od carstva Hrista Boga. Šta je lakomstvo – πλεωνεξία? Lakomstvo je zaljubljenost u stvari, obožavanje stvari mesto Tvorca, klanjanje pred stvarima kao pred božanstvima, kao pred idolima. Lakomstvo – robovanje idolima, bilo vidljivim ili nevidljivim. Zato bogonadahnuti, apostol i naziva lakomstvo idolopoklonstvom. Te stvari, kojima čovek služi kao božanstvima, kao idolima, mogu biti i duhovne prirode: ideje, misli, strasti. Ko služi ideji, ma kojoj ideji, kao vrhovnoj vrednosti – idolopoklonik je. Ko služi nauci, ili filosofiji, ili umetnosti, ili prirodi, ili tehnici, ili čoveku, ili društvu, ili naciji, ili čovečanstvu, kao vrhovnoj vrednosti – idolopoklonik je. Jer idolopoklonstvo je služiti kao vrhovnoj vrednosti ma kome ili ma čemu sem jedinom istinitom Bogu i Gospodu Isusu Hristu. Isto tako, idolopoklonstvo je služiti ma kojoj mrtvoj stvari, materijalnoj stvari, i živeti radi nje kao radi svoje najmilije vrednosti. Takvo je idolopoklonstvo: srebroljublje, modoljublje, uopšte – stvariljublje. U idolopoklonstvo duhovne prirode spada robovanje strastima kao vrhovnim vrednostima. Zato je neizlečivi bludnik ustvari idolopoklonik. Isto tako, idolopoklonik je i svaki neizlečivi gordeljivac, jer služi demonskoj strasti: gordosti; idolopoklonik je i svaki neizlečivi mrzitelj, pakosnik, preljubočinac, pijanac, lakomac, kavgadžija, lopov, razbojnik, vračar, mađioničar, jeretik, samoživac, jer svaki od njih služi i robuje po nekoj đavolskoj strasti. Zato ne mogu naslediti carstvo Božje, carstvo Hristovo (sr. 1. Kor. 6,9-10; Gl. 5,19.21)