Sve dok je van Bogočoveka i Njegove božanske svetlosti, čovek je u tami. Ne samo to, nego se toliko navikne na tamu i srodi s njom, da i sam na neki način postaje tama. Kako to ljudi postaju tama? – Živeći u gresima. Greholjublje je kao neka topionica: ljudi u njoj pretapaju sebe u tamu, izj
...Više
ednačuju sebe sa njom. To nije ni čudo, jer gresi luče iz sebe tamu, kao što vrline luče svetlost. Kroz svaku božansku vrlinu u dušu se sliva božanska svetlost; a kroz svaki greh u nju se sliva demonska tama. Bog je svetlost, i zrači svetlošću; đavo je tama, i „zrači“ tamom. Otuda između svetlosti i tame nema zajednice, jer nema ničeg zajedničkog. „Koji zlo čini, mrzi na svetlost“ (Jn. 3,20). Zla dela su svedoci ljudskog greholjublja, jer svedoče „da ljudi većma vole tamu nego svetlost“ (Jn. 3,19). Živeći u gresima koji su po samoj prirodi svojoj tama, ljudi ne samo tamuju nego i tamnuju, pošto je svaki greh ujedno i tama i tamnica, koju jedino pokajanje može razvaliti i dušu na svetlost izvesti.
Sve dok su u gresima, ljudi su ne samo u tami nego su i sami tama. A kada se obrate Gospodu Isusu, oni se ne samo obretu u svetlosti nego i sami postaju svetlost. Kako se to zbiva? – Podvigom vere. Spasitelj izjavljuje: „Ja svetlost dođoh na svet, da nijedan koji veruje u mene ne ostane u tami“ (Jn. 12,46; sr. Jn. 12,36). Poveruje li u Gospoda Isusa, čovek svu dušu prenosi u svetlost, i božanskim svetim tajnama i svetim vrlinama preobražava je i samu u svetlost. U Gospodu svetlosti ljudi i sami postaju svetlost. Zato Gospod i veli Svojim učenicima: „Vi sve svetlost sveta“ (Mt. 5,14); a sveti Pavle hrišćanima: „negda bejaste tama, a sada ste svetlost u Gospodu“. Zaista, ljudi su svetlost samo „u Gospodu“; van Njega, i bez Njega, oni su tama. Zato Spas i blagovesti: „Ko ide za mnom, neće hodati po tami, nego će imati svetlost života“ (Jn. 8,12). Dok su van vere, i bez vere, u Gospoda Hrista, ljudi ne znaju radi čega postoje, otkuda dolaze i kuda odlaze, jer im je vascelo biće potopljeno u tamu. I na njima se ispunjuje Spasova reč: „Ko hodi po tami, ne zna kuda ide“ (Jn. 12,35).
A sveti Bogoslov, kao objašnjavajući ove Spasove reči, veli: „Koji mrzi na brata svoga, u tami je, i u tami hodi, i ne zna kuda ide, jer mu tama zaslepi oči“ (1. Jn. 2,11). Što bogomudri apostol veli za mržnju, važi za svaki greh, za svaki porok, za svaku strast. Ma u kome grehu bio, čovek je u tami, i u tami hodi, i ne zna kuda ide, jer mu tama greha zaslepljuje oči. Svaki greh spada u Sataninu „oblast tame“, a svaka vrlina u Božju oblast svetlosti (sr. D. A. 26,18). „Bog je svetlost, i tame u Njemu nema nikakve“ (1. Jn. 1,5). Hrišćani postaju „deca svetlosti“, najpre svetim krštenjem, pa onda svim ostalim svetim tajnama i svetim vrlinama, zato su i dužni da žive „kao deca svetlosti“. Oni samo time i posvedočavaju da su „svetlost u Gospodu“. Bogovođeni apostol piše hrišćanima: „Svi ste vi sinovi Svetlosti i sinovi dana; nismo noći niti tame“; zato smo dužni da pomoću vere, ljubavi i ostalih svetih vrlina „zajedno s Njim – tojest sa Gospodom Hristom – živimo“ (1. Sol. 5,5.8.10)