Kada si sa svetim apostolom Pavlom, osećaš svim bićem da čovek ne treba da postoji bez Hrista; a postoji li, treba da je sav Hristov. Drukčije se čovek ne može ni osmisliti, ni opravdati njegovo postojanje. Bez Hrista, čovek je sav plen smrti, sav rob greha, sav gozba crvima: sav smrad, sav
...Više
sram, sav užas. Sa Hristom, čovek se oslobađa svega toga, vaskrsava iz svih grobova svojih, oživljava iz svih smrti svojih, ulazi u sve besmrtnosti božanske, i postaje - božansko veličanstvo. Da, čovek postaje božansko veličanstvo. I sav život ovoj, pa i samu smrt svoju telesnu, pretvara u neustrašivo i sveradosno veličanje Hrista, u neprekidnu himnu Hristu. Primer? - Sam sveti apostol Pavle. Zar njegov život u telu nije neprekidna himna Hristu, slavoslovlje Hristu? Služiti Hristu, malo je; potrebno je: uvek veličati Hrista "sa svakom slobodom", "sa svakom smelošću", i to u telu. Jer je to božanski smisao tela čovečijeg, božansko naznačenje njegovo. I ono nam je radi toga dato; ne samo duša. Duša je polovina čoveka, a telo - druga polovina; i tako se dobila čudesna bogolika celina. I život i smrt u telu, samo su bogodano sredstvo da se Hristos veliča i slavi, da se živi u NJemu i radi NJega. Zato sveti apostol i telesnu smrt svoju pretvara u himnu Hristu, u veličanje Hrista.
Evo kod svetog apostola Pavla prave evanđelske vere u sebe kao čoveka: vere u sebe od vere u Hrista; Hristos je moja sila, moja moć; po sebi, ja sam sav slabost, sav nemoć. A ona humanistička, a ona svetovna vera u sebe kao čoveka, samoljubiva i gorda, vodi iz sloma u slom, iz propasti u propast. Sveti apostol zna čoveka, zna da je po sebi slab i nemoćan, a jedino sa Hristom moćan i svemoćan, zato i veruje samo u ohristovljenog, u hristonosnog čoveka. Iz ogromnog iskustva svog sveti apostol zna da mu je Hristos sve i sva. Otuda i tolike odlučnosti njegove da "sa svakom smelošću" veliča Gospoda Hrista. A tome prethodi: odlučno nametnuti sebi evanđelske podvige, i revnosno ih upražnjavati "sa svakom smelošću" i u duši i u telu; kada je u pitanju Gospod Hristos ne štedeti sebe niti išta svoje.
Kakva u svetog apostola čistota i svetost života: ni u čemu se ne postideti pred Gospodom Hristom. Smelije izjave svet čuo nije. Ali ona je evanđelski potpuno opravdana, jer dolazi od čoveka koji je po čistoti i svetosti života zaista - arhanđeo u telu. No ovakvu izjavu nije presveti apostol dao da bi sebe pohvalio, već da bi i ostale hrišćane na takav život potstakao. O, ume on i da ponizi sebe kao niko od svetih apostola, i kao niko od ljudi; takvih samoponiženja su pune njegove Poslanice, njegovo evanđelje.
Pavlova je nada: "Nadam se da se ni u čemu neću postideti". Vidiš li, upozorava sveti Zlatoust, koliko vredi nada u Boga? Ma šta se dogodilo, izjavljuje sveti apostol, neću se postideti, neprijatelj me neće savladati. Naprotiv, i sada će se, kao svagda, sa svakom slobadom Hristos veličati u telu mom. - Neprijatelji su se nadali da svojim zamkama ulove Pavla, da unište njegovo učenje. Stoga apostol i kaže da to neće biti, i da sada on neće umreti, nego će se kao svagda, i sada uzveličati Hristos u telu Naegovam; jer ga je Gospod mnogo puta izbavljao iz mnogih smrtnih opasnosti (sr. 2. Kor. 1,9). Sveti apostol je uveren da će se Gospod Hristos nasigurno uzveličati u telu njegovom bilo životom ili smrću. Kako, sveti apostole? Životom, jer me je Hristos spasao: smrću, jer mi je Hrnstos darovao toliko revnosti, i učinio me jačim od smrti