Postavši čovek, Bog Logos je nema sumnje beskrajno "ponizio sebe" (ἑασηὸλ ἐθέλφζε = ispraznio sebe), te je prosto neverovatno kako je i nadalje mogao stalno i neizmenljivo ostati Bogom živeći u majušnom i ništavnom biću ljudskom. Jer, po samoj prirodi svojoj, čovek je neupor
...Više
edljivo manje i niže biće od Boga. Osim toga, čovek je prirodu svoju grehom i smrću toliko srozao, toliko opoganio, da je samo beskrajno čovekoljublje moglo pobuditi Boga da postane čovek. To je smirenje i poniženje kome nema slična, akamoli ravna. "Da Bog postane čovek, - to je veliko, neiskazano i neizrazivo smirenje, poniženje. Veće poniženje Bog nije mogao izabrati za sebe. Ali bez toga ni svoje besprimerno čovekoljublje pokazati. Zato sveti apostol, da bi izrazio ovo čudo besprimernog smirenja i čovekoljublja, upotrebljava izuzetan i neobično snažan izraz: ἐθέλφζε ἑασηὸλ = isprazni sebe. Kao da je Bog Logos, postavši čovek, ispraznio sebe od svega božanskog. I zaista, kada bi Bog mogao pasti, tojest prestati biti Bog, onda bi za NJega bio najveći pad - postati čovek. Ali, Bog Logos postaje čovek ne prestajući biti Bogom, i živi kao čovek ostajući uvek neizmenljivim Bogom. On "koji je obličje Boga nevidljivoga" (Kol. 1,15) uzima na sebe obličje čoveka vidljivoga, da bi sobom podigao čoveka do Boga. A to znači: da bi ga spasao od greha, smrti i đavola. On, večni Bog, ulazi kao stvarni čovek u naš svet greha, smrti i đavola, i živi u njemu kao istinski čovek, i najočiglednije pokazuje kako se u svetu greha može živeti bez greha, i u svetu smrti - pobediti smrt i satrti đavo. Tako On postaje i Spasitelj i spasenje, On - istiniti Bog i istiniti čovek, On - Bogočovek.
Očigledna je i opitna istina: spasenje je u Spasitelju; čovek se spasava od greha, smrti i đavola, živeći Bogom i Spasiteljem našim Isusom Hristom. Spasenje se nikome ne nameće nasilno.
Spasitelj ga predlaže i daje. On je postao "kao i drugi ljudi", i u svemu bio istinski čovek, samo da bi im na pristupačan, čovečanski način dao sva sredstva i sile spasenja, dao kao brat braći po telu i krvi (sr. Jevr. 2,14-18). I zaista, On je toliko bio stvarni čovek, običan čovek, toliko "kao i drugi ljudi", da su se NJegovi savremenici, gledajući NJegova božanska dela i sile, u čudu pitali: "Otkuda ovome to? I kakva mu je premudrost dana? I čudesa takva čine se njegovim rukama?
Nije li ovo drvodelja, sin Marijin, a brat Jakovljev i Josijin i Judin i Simonov?" (Mk. 6,2-3; sr. Mt. 13,55). "Postavši kao i drugi ljudi", Bog Logos je činio božanska dela i projavljivao božansku svemudrost zato što nije prestao biti Bog. "Postavši kao i drugi ljudi" u svemu osim greha, On je sve poslove ljudske obavljao bez učešća greha, sve misli ljudske mislio bez učešća greha, sva osećanja ljudska osećao bez učešća greha; rečju: sav život ljudski proživeo bez učešća greha.