Spasitelj je izbavio ljude „od vlasti tame“ i premestio ih u carstvo svetlosti na taj način što nas je svojim bogočovečanskim podvigom spasao od greha i smrti. Grehom mi smo bili prodali sebe u ropstvo smrti. Svojom bezgrešnom smrću On nas je otkupio iz toga ropstva. Jer On nije mogao ni p
...Više
ostati ni ostati rob smrti, zato što je bio bezgrešan. Kao bezgrešan On nije morao umreti, ali je On iz bezgraničnog čovekoljublja dobrovoljno primio na sebe smrt, i sišao u carstvo smrti, gde duše ljudske robuju smrti zbog greha. Tako je smrt, i sve duše ljudske u njenom carstvu, prvi put ugledala bezgrešnog čoveka, – dragocenost kakvu nikada imala nije. Ali nije bila u stanju da ga zadrži u svome carstvu, jer u Njemu nije bilo greha da bi se mogla uhvatiti za greh, te i Njega zarobiti kao i ostale ljude. Naprotiv, svojim prisustvom u carstvu smrti On je razorio carstvo smrti i greha svojom bezgrešnom, i zato svemoćnom, čovečanskom prirodom. I to učinio za ljude i mesto ljudi. Jer kao novi Adam, kao novi rodonačelnik roda ljudskog, kao novi imalac sveopšte prirode ljudske, On je svepobednu silu svoju preneo na ljude i izbavio ih „od vlasti tame“, od vlasti greha, od vlasti smrti, od robovanja smrti. Otkup je izvršen time što je On sebe, svoju bezgrešnu bogočovečansku svevrednost, dao smrti, i tako izbavio rod ljudski od robovanja smrti. Smrt se bila polakomila za tako dragoceno biće, ali nju je to satrlo i carstvo njeno razorilo. Posle tako besprimernog otkupa, smrt nije mogla, niti je imala prava, da prirodu ljudsku i dalje zadrži u svojoj vlasti. Ona je otkupljena na najočigledniji i najubedljiviji način. Jer ko je ikada dao toliko za otkup ma kakvog roba? A čovekoljubivi Gospod je dao sebe, bezgrešnog Bogočoveka, prolio svoju skupocenu božansku krv, čija svaka kap vredi više nego svi svetovi skupa. Stoga jedino u Njemu „imamo otpuštenje grehova“, jer samo On „ima vlast otpuštati grehe“ (Mt. 9,6; sr. Jn. 20,22)