18-19
Hristos u svetu: sva Istina božanska u svetu, sav Bog u svetu, „sva punoća Božanstva“ kao telo u svetu, σωματικῶς. Nema više kolebanja, sumnje, dvoumljenja: imamo i znamo istinitog Boga i Gospoda u našem čovečanskom svetu; a sa Njim imamo i znamo sve što na
...Više
m treba u svima našim životima i u svima svetovima. Izaberu li sebi ma kog drugog ili ma šta drugo za božanstvo, ljuda padaju u idolopoklonstvo koje ubija sve duše i potapa sva saznanja u mrak, čiji je i vrh i dno sam pakao. I obožavanje Anđela je idolopoklonstvo, jer, iako su najsvetiji posle Boga, ipak ni u kom slučaju ne mogu zameniti jedinog istinitog Boga i Gospoda Isusa Hrista. I svaki trud i podvig, svako poniženje i ispaštanje, koje služitelji lažnih bogova uzimaju na sebe, nisu drugo do sredstva kojima oni svesno ili nesvesno varaju sebe i svoje pristalice. U idolopoklonstvo padaju obično svi ljudi kojima je njihov čulni razum, njihov „um tela“ putovođ u životu. To je i prirodno, jer čulni razum sve i sva meri svojim kratkim aršinom. A zar se tim aršinom može izmeriti Neizmerivi? A On je eto tu, pored njega – u telu svom bogočovečanskom, Crkvi. A robovi čulnog rlzuma ginu i ubijaju sebe svojim sopstvenim obmanama, „uzalud nadimajući se umom tela svog“. Međutim, svaki čovek može poznati Istinu, i porasti u sve njene beskrajnosti, ako se svim bićem uzida u bogočovečansko telo Crkve i svagda drži Glave njene, Bogočoveka Hrista. Jer „držeći se Glave, od koje sve telo pomoću zglavaka i sveza držano i sastavljeno, raste rastom Božjim“, rastu tim rastom i svi oni koji sačinjavaju to telo. Zahvaćeni tim rašćenjem, svi članovi Crkve, svaki po meri svoje revnosti, rastu „u čoveka savršena, u meru rasta visine Hristove“ (Ef. 4,13). Kroz sve te tajanstvene i svete razvoje sve članove Crkve vodi sama Glava Crkve, Gospod Hristos. Glavno je, držati se Glave. Jer bez nje nema života ni telu kao celini ni njima, sastavnim delovima tela. Pri tome rašćenju sve što je u čoveku „raste rastom Božjim“, a najpre njegov um, koji se postepeno blagodaću sjedinjuje sa umom Hristovim, te pravi hrišćani imaju „um Hristov“ (1. Kor. 2,16). Samo tako um ljudski dolazi do Sveistine, doživljava je kao suštinu svoga bića i postiže svoje božansko i večno naznačenje.
A kako se možemo držati Glave – Hrista? Živeći njenim svetim mislima, svetim osećanjima, svetim silama, svetim blagovestima; ispunjujući njenu svetu volju, izraženu u svetom Evanđelju; rukovodeći se njome u celokupnom životu. Drugim rečima: mi se držimo Glave, kada smo svim bićem u telu njenom i potpuno živimo njegovim životom. Tako, jedino tako je svaki od nas svim umom svojim u Hristu = Istini, i ne može ga zarobiti nikakva „filosofija po kazivanju ljudskom, po stihijama sveta“, jer odmah uvidi da je svaka od njih ništa drugo do „prazna prevara“. A u Crkvi, a u Hristu sva se Istina ovaplotila, učovečila i očovečila, postala čovek. Istina = čovek. Eto ko je Hristos i šta je Hristos. A kada se sva Istina mogla ovaplotiti, i ovaplotila se u čoveka, znači: čovek je sazdan da bude telo Istine, ovaploćenje Istine. Glavna blagovest Bogočovekova je ovo: biti čovek nije drugo nego biti ovaploćenje Istine.
„Hristos je, kao Tvorac i Ureditelj, glava i Anđela i ljudi. Od Hrista je sve telo Crkve – πᾶν τὸ τῆς Ἐκκλησίας σῶμα. Rekavši „telo“, sveti apostol spominje i ono što je svojstveno telu. Sve telo Crkve, veli on, preko sveza i sastavaka snabdevano od hrista svakom blagodaću, raste rastom po Bogu. A kakvo je to rašćenje po Bogu? Rašćenje ne telom, nego življenje po Bogu -τῇ πολιτεία κατὰ Θεὸν.“ „Gospod Hristos je glava cele Crkve; a Crkva je telo Njegovo. Tako, iz Njega celo telo Crkve ima i samo svoje biće – τὸ εἷναι, i svoje dobrobiće – τὸ εὗ εἷναι. Ko otpadne od Njega, odmah propada. Jer kao što se osećajni duh iz mozga predaje celome telu preko nerava, i od glave je svaki osećaj i svaki pokret, – tako se i celo telo Crkve snabdeva od Hrista, tojest prima život i duhovno rašćenje. A kada ono ima to? Kada je sjedinjeno sa Njim. Jer u takvom slučaju Duh Sveti snabdeva telo rašćenjem. Jer ako telo nije vezano i sjedinjeno sa glavom i sa samim sobom, onda ne biva ni snabdevanja Duhom, ni rašćenja Bogom, tojest najboljeg življenja po Bogu