„Mislite o onome što je gore a ne što je na zemlji“. Eto šta je filosofija „po Hristu“: misliti „o onome što je gore“, što je u Hristu vaznesenom i proslavljenom. Filosofija „po Hristu“ stiče se jedino životom u Hristu. Hristom živeti, Hristom misliti, – to i znači biti hr
...Više
išćanin. Kada sveti apostol naređuje: „Mislite o onome što je gore“, on nam je u prethodnom stihu kazao da to znači ovo; mislite o onome što je Hristovo. Jer „Hristovo“ je cilj misli, njen kraj, njeno savršenstvo, njen vrhunac; dalje se nema kud, niti može. Jer šta je savršenije i beskrajnije od Njega, Boga Logosa i čoveka? U Njemu su svi najviši vrhovi za ljudsku misao; tu nikakva smrt ne dopire; tu misao besmrtuje i boguje i blaženuje. To je najviši vrh do koga se ljudsko biće popelo, nošeno i uzneseno Jedinim Čovekoljupcem – Bogočovekom Hristom. Sa dna zemaljskog ponora do u vrh nebesa, i iznad svih nebesa, – to je naznačenje, to raspon, to diapazon ljudske misli. Zato hrišćaninova misao stalno vaskrsava iz zemaljskog, iz prašinskog, iz smrtnog, i ponire u nebesko, u besmrtno, u večno. Saživljavanje Hristu, sastradanje, savaskrsavanje, savaznesavanje, rečju: saovaploćavanje Hristu, – to je put i hrišćaninovog života i hrišćaninove misli. Zemlja, i što je na njoj, to je zrno peska za našu misao, njena polazna tačka. A ona – sva povučena vaskrslim Bogočovekom u Njegove beskrajne svetove nebeske. A tamo, „gore, gde Hristos sedi s desne strane Boga“, naša misao se sva razzrači u sve božanske beskrajnosti i besmrtnosti. Za nju nema provalije između ovog i onog sveta, između zemlje i neba: Gospod Hristos ih je premostio, jer je svojim bogočovečanskim telom vezao sve zemaljske i nebeske svetove. Kao nekom jakovljevskom lestvicom, po kojoj silaze i uzlaze ne samo Anđeli nego i ljudi. Da, Hristovi ljudi. Nije uzalud čovekoljubivi Spasitelj rekao: „Zaista, zaista vam kažem: otsada ćete videti nebo otvoreno i anđele Božje gde se penju i silaze k Sinu Čovečjemu“ (Jn. 1,51). A u Crkvi su izmešani Anđeli sa ljudima; i ljudi su postali zemaljski anđeli; i neprestano uzlaze ka Gospodu Hristu koji sedi s desne strane Boga, tražeći „ono što je gore“. Svaka hristočežnjiva misao je kao anđeo koji sa zemlje uzleće u Hristom otvorena nebesa, iznad kojih On caruje i vlada nad svima svetovima, i neodoljivo privlači k sebi sve što je probuđeno za svoje božansko naznačenje. Za hrišćaninovu misao nema smrti; sve ih on pobeđuje silom Vaskrsloga. Zato je ona ustvari jedina slobodna misao, jer je besmrtna božanskom besmrtnošću. Misao je po prirodi logosna; nije od zemlje; zato je nebočežnjiva, hristočežnjiva. I kada sveti apostol zahteva da mislimo „o onome što je gore“, on zahteva ono što odgovara prirodi ljudske misli. A to je: da se misao završi Hristom Bogom; da se preobrazi u hristomisao, u bogomisao; da večito boravi u Gospodu Hristu (sr. Flp. 4,7). U tome je njeno prirodno savršenstvo, u tome i njeno večno blaženstvo. Tek kao hristomisao, ljudska misao nađe sebe, svoj pravi život, svoju božansku besmrtnost, i pretstavlja istinsku blagovest. A dotle, ona nije drugo do gorkovest. Zaronjena u smrtno, u grehovno, u zemaljsko, u demonsko, zar ona nije u paklu gde gorčinama nema kraja? A ona je Logosom sazdana logosna, da bi čoveku bila prva blagovest, prvo evanđelje. A najpre blagovest sebi samoj. Gospod Hristos nam je prvi i jedini otkrio božansku tajnu misli ljudske; ovu tajnu: misao ljudska je u suštini prablagovest, praevanđelje