I vi, Solunjani, postavši „podražavaoci Gospoda“, „postadoste ugled svima vernima u Makedoniji i Ahaji“: ugled za podražavanje vas, i preko vas Gospoda, kao što ste vi podražavaoci nas koji podražavamo Gospoda ovaploćenog. Čega ste ugled vi? Novog života: po Bogočoveku; nove istine
...Više
: bogočovečanske; nove pravde: bogočovečanske; nove ljubavi: bogočovečanske; novog sveta: bogočovečanskog; nove večnosti: bogočovečanske; nove besmrtnosti: bogočovečanske. Kroz sve to gori i plamti jedna i neugasiva Svetlost, Svetlost Božanska, Bogočovečanska, koja je sva sišla u naš zemaljski svet sa ovaploćenjem Boga Logosa. Ko tu Svetlost zapali u duši svojoj verom u Gospoda Hrista, postaje – kupina koja gori a ne sagoreva, gori i sija tom Svetlošću, i ona mu obasjava sve puteve između zemlje i neba, između roda ljudskog i Boga, i on „hodi po svetlosti“, i „ne hodi po tami“, ne luta po mraku i maglama ljudskih nagađanja i gatanja, ljudskog razuma, i nauke po čoveku, i filosofije po čoveku. I vi, goreći na ovoj zemlji tom Neugasivom Svetlošću kao nesagorive kupine – svetlite svima ljudima koji su u mraku bezverja, neverja, poluverja, maloverja. Hristov čovek samim svojim postojanjem gori i svetli; i svaki je kao grad koji na gori stoji, i ne može se sakriti, i postaje ugled drugama. I vi Solunski hrišćani, svetlošću vere svoje i života svog po Hristu, obasjavate mnoge premnoge...(8)