11-12
Gospod s neba je postao čovek na zemlji, i živeo u čoveku, čovekom i radi čoveka, da bi pokazao ljudima i dao im sile da i oni žive Bogom, u Bogu, radi Boga. Sišavši s neba, živi Gospod i Bog sneo je na zemlju i sav božanski život, sa svima njegovim silama, da bi ljud
...Više
i, sjedinjujući se s Njim u Duhu Svetom blagodatno kroz svete tajne i svete vrline, usvojili taj božanski život i živeli njime na zemlji, pa i posle smrti nadalje kroz svu večnost. U naš ljudski život je kroz Adamov greh, i kroz ostale ljudske grehe, ušla smrt sa svima silama zla i pakla, te se naš bogoživot, na koji smo bili sazdani, postepeno pretvarao u đavoživot. Tu se vršio veoma složen i zamršen životni proces: misao čovekova, sazdana Bogom da se dobrovoljno razvije u neizmenljivu bogomisao, postupno se putem dragovoljnog greholjublja preobražavala u đavomisao; tako isto i osećanje – u đavoosećanje; i sva duševna i telesna delatnost – u đavodelatnost. I živeći tobož svoj čisto ljudski samostalni život, mi smo ustvari doživljavali greh u svima njegovim promenama i menama i razvojima. Ili bolje: kroz naš život živeo je greh u svoj raskošnosti svoje demonske prirode. Zar niste i vi, i ja, i svaki od nas, posle učinjenog nekog greha i zla, kao razbudivši se iz nekog sna govorili sebi: Da, dobro što hoću ne činim, nego zlo što neću ono činim; a kad činim ono što neću, već ja to ne činim nego greh koji živi u meni (Rim. 7,19-20). Greh se toliko odomaćio u našoj duši, u našem srcu, u našoj volji, u našoj savesti, u našem vascelom biću, da sav život naš teče u otrovnoj magli greha, i roji iz sebe grehočežnjive misli, koje se postepeno razvijaju u đavomisli, roji grehočežnjiva osećanja koja se postepeno razvijaju u đavoosećanja, roji grehočežnjiva dela koja se postepeno razvijaju u đavodela. Jer greh, i najveći i najmanji, jeste živa đavolja sila. Osim toga, vascelom suštinom svojom greh je život đavola, jer đavo grehom živi, grehom misli, grehom oseća, grehom dёla, grehom besmrtuje, grehom večnuje. Rečju: đavo je đavo grehom. Otuda, greh je pre svega i iznad svega duhovna demonska sila, sila mentalna, racionalna, mislena, koja se na putu kroz svoj život preboražava u najraznovrsnije vidljive i nevidljive oblike. No pri svim tim preobražajima greh uvek ostaje i uvek jeste đavolja sila: đavosila, đavoživot, đavomisao, đavoosećanje.
Zbog toga je sam Gospod sa vascelim Božanstvom Svojim postao čovek, i javio se kao Bogočovek, i kao Bogočovek izvršio spasenje čoveka od greha, od smrti, od đavola: spasenje od đavoživota, od đavomisli, od đavoosećanja, od đavodelatnosti. Kako? Bogoživotom, bogomišlju, bogoosećanjem, bogodelatnošću. To je On izvršio, i mogao izvršiti samo kao Bogočovek, jer bi pri svakom drugom načinu spasenja čovek ostao nespasen. Samo sav čovek, sjedinjen sa vascelim Bogom, mogao se, i može se spasti đavola, i njegove strašne dvosile: greha i smrti. A čovek se jedino u Bogočoveku sjedinjuje sa vascelim Bogom, koji ga kao svemoćan i spasava od đavola i svih njegovih čovekoubilačkih sila. Zato je spasenje čoveka podvig ovaploćenja Boga u čoveku, podvig obogočovečenja Duhom Svetim: čovek dobrovoljno pomoću blagodatnih svetih tajni i svetih vrlina ovaploćuje u sebi Bogočoveka Hrista, Jedinog Spasitelja ljudi od greha i smrti i đavola. U tom beskrajno složenom podvigu obogočovečenja sebe, čovek živi Bogom, misli Bogom, oseća Bogom, dela Bogom: njegov se život blagodaću Duha Svetoga pretvara u bogoživot, njegova misao – u bogomisao, njegovo osećanje – u bogoosećanje, njegova delatnost – u bogodelatnost. Kao što čovek robujući grehu – živi grehom, tako i služeći Bogu – živi Bogom. I kao što je čovek, dok god je van Bogočoveka i bez Bogočoveka, uvek svoje vrste đavočovek; tako je Hristov čovek, verom i ljubavlju i svetim pričešćem i svetim pokajanjem, uvek svoje vrste blagodatni bogočovek. Sav svoj život hrišćanin vodi i rukovodi Bogočovekom, nikada čovekom. Jer on svim bićem oseća da je van Bogočoveka sve sam greh, sve sama smrt, sve sam užas, sve sam pakao.
Život van Bogočoveka nedostojan je čoveka, pravog čoveka – hrišćanina. Jer u njemu uvek delaju i vladaju nevidljive ili vidljive sile greha i zla, koje su svagda, posredno ili neposredno, od đavola. Samo život po Bogočoveku, i u Bogočoveku, i radi Bogočoveka – dostojan je čoveka: jer takav život jedino i daje čoveku Večnu Božansku Istinu, Večnu Božansku Pravdu, Večnu Božansku Ljubav, Večni Božanski Život, Večnu Božansku Radost, i čovek doživljuje sebe kao čudesnu božansku blagovest i neizrecivu radost. Stoga je za hrišćanina pravilo nad pravilima i zakon nad zakonima: živeti dostojno Boga – ἀξίως τοῦ Θεοῦ. A tako se živi? Kada se živi životom Bogočoveka Hrista: jer On je i postao čovek, sišavši sa nadnebesnih visina, da nama ljudima na zemlji pokaže šta je i kakav je život Božji, kako Bog živi u zemaljskim i čovečanskim uslovima. I to nam je pokazao na najsavršeniji i najočigledniji način. I mi od Njega i Njime znamo kako se može stvarno voditi božanski život u telu čovečijem i u zemaljskim uslovima. Živeti Njegovim Božanskim Evanđeljem, to je – živeti dostojno ovaploćenog Boga: „Vladati se dostojno Evanđelja Hristova“ (Flb. 1,27); ispunjavati božanske zapovesti evanđelske, to je – živeti dostojno Boga; hraniti vascelo biće svoje svetim božanskim tajnama i vrlinama evanđelskim, to je – živeti dostojno Boga. Jednom rečju: doživljavati Gospoda Hrista Bogočoveka kao dušu svoje duše, i srce svoga srca, i savest svoje savesti, i volju svoje volje, i biće svoga bića, to i jeste – živeti dostojno Boga. Zato, za svaku svoju misao, za svako svoje delo, za svaki svoj postupak, za svako svoje osećanje, uvek pitaj sebe: je li ono dostojno Hrista Boga? da li bi to moglo biti Njegovo? ne bi li se On postideo ove moje misli, ovog mog osećanja, ovog mog dela, kao nedostojnih Njega?
Živeti dostojno Boga, misliti dostojno Boga, osećati dostojno Boga, raditi dostojno Boga, – takav je život hrišćanina u ovom i u onom svetu. A takav se život neprekidno vodi u Bogočovečanskom Telu Hristovom, Crkvi: tu svi blagodatni sutelesnici toga svetog tela žive večnoživim Bogočovekom, i misle Njime, i osećaju Njime, i delaju Njime, uvek u svetoj bogočovečanskoj zajednici „sa svima svetima“ (Ef. 3,18), rastući zajedno sa njima svaki za sebe „u čoveka savršena, u meru rasta visine Hristove“ (Ef. 4,12-13). Zato je taj blagodatni bogoživot i lak u Crkvi, lak blagodaću i molitvama svih svetih, koji svakoga od nas danonoćno pomažu u njegovom podvigu samoobogočovečenja. Takav život odvodi ljudsko biće iz carstva greha, zla, đavola i srama u carstvo Božje istine i ljubavi i pravde i slave. A to carstvo Božje počinje još ovde na zemlji, počinje u Crkvi Hristovoj. Jer gde je Bog, tu je i carstvo Božje. A Bog i Gospod Hristos je sav u Crkvi Svojoj, i sa Njime i svi sveti anđeli, i svi svetitelji: i u njima Večna Istina Božja, Večna Pravda Božja, Večna Ljubav Božja, Večni Život Božji. Živeti „sa svima svetima“ tom Večnom Istinom, tom Večnom Pravdom, tom Večnom Ljubavlju, tim Večnim Životom, i jeste – živeti dostojno Boga, dostojno Boga i na nebu i na zemlji: jednog i istog Boga i na nebu i na zemlji – čudesnog Bogočoveka Isusa Hrista