Kao što je u Gospodu Isusu Bogočoveku – sav Bog u čoveku tako treba da je sav Bog u svakom hrišćaninu, čoveku. Jer jedino ako je sva duša moja, sav um moj, sva savest moja u Bogočoveku Hristu, ja mogu znati, pa stoga i vama savetovati ono što je od Gospoda. Neka ništa naše ne bude van G
...Više
ospoda, jer onda je uvek u opasnosti od svega smrtnoga, grehovnoga, zloga. A mi smo hrišćani pozvani da svim bićem budemo u Gospodu Isusu, i onda ćemo i moći živeti Njime i u Njemu i od Njega i radi Njega. On je postao čovek, i sav božanski život sa svima savršenstvima uneo u biće čoveka. Otuda od Njega stvarno i počinje sasvim novi život za rod ljudski: život u Bogu i Bogom i radi Boga. Sav Bog živi kroz čoveka hrišćanina u našem zemaljskom svetu. To je novina koju nam je Gospod Hristos kao Bogočovek doneo. I mi tek Hristom Bogočovekom, i od Njega znamo kako nama ljudima valja živeti u ovom svetu. Kako dakle živeti? Onako kako živi Bogočovek Hristos: Njime i u Njemu i radi Njega. Živimo li tako, mi živimo najsavršenijim životom koji biće ljudsko može zamisliti i imati u ma kome od postojećih svetova. Tome životu nikakva smrt ne može nauditi, jer je sav besmrtan, sav večan, sav bogočovečan. Sav pun Bogom, on je neizmerno jači od svakog đavola, i od svih đavola skupa. Postavši čovek, Bogočovek Hristos Gospod je najjasnije pokazao: kakav izgleda čovek koji je sav ispunjen Bogom; kakav je čovek koji sav živi Bogom; i kako misli, oseća i dela čovek kome je sva duša u Bogu, sav um, sva savest, sva volja, svo srce, vascelo biće.
Ustvari, hrišćani jedini i znaju kako treba živeti u ovom svetu i u svima svetovima u kojim živi ljudsko biće. Znaju to Bogočovekom, koji ih ne samo uči kako treba da žive Bogom, nego im i daje božanske sile da tako stvarno i žive, daje im Duhom Svetim kroz svete tajne i svete vrline. Mi svetim krštenjem postajemo Hristovi, jer se tom početnom svetom tajnom potpuno oblačimo u Hrista (sr. Gal. 3,27): potpuno se ispunjujemo Njime, i živimo Njime – savršenim i svemoćnim Bogom. A ostale svete tajne i svete vrline sve nas više utvrđuju i unapređuju u tom bogočovečanskom životu, te mi neprekidno rastemo „rastom Božjim“ (Kol. 2,19), dok ne porastemo „u čoveka savršena, u meru rasta visine Hristove“ (Ef. 4,13), dok se potpuno ne ohristoličimo, dok obličje Hristovo ne postane u nama (Gal. 4,19), tojest dok se potpuno ne obogočovečimo, ne postanemo bogoljudi po blagodati. I kad smo istinski hrišćani, mi stalno živimo Hristom; i imamo pravo govoriti: ja više ne živim, nego u meni živi Hristos (Gal. 2,20). I zaista, nama je „život – Hristos“ (Flb. 1,21).
A kakav je život Hristos? To je život bez ičega smrtnog u sebi. A to znači: život večni. Da, Hristos je život večni; i mi hrišćani, poverovavši u Njega, odmah svim bićem počinjemo još ovde na zemlji živeti večnim životom, doživljavati večni život kao nešto svoje, čovečansko, ljudsko. Zato Gospod Večni i ne prestaje blagovestiti: da ko veruje u Njega – ima život večni (Jn. 3,15.36; 5,24; 6,24; 1. Jn. 3,15; 5,11). I zato svaki koji veruje u Njega time što ima život večni već je prešao iz smrti u život (Jn. 6,24). I nikakva smrt nema vlasti nad njim. Pa ne samo to, nego za nas hrišćane smrt je – dobitak (Flb. 1,21) i radost, jer nas potpuno odvodi sladčajšem Gospodu Hristu, i mi postajemo svesavršeno i svevečito Njegovi.
Gospod Hristos je život po sebi, život u svima njegovim božanskim savršenstvima, tajanstvenostima i beskrajnostima (sr. Jn. 1,4; Kol. 1,16.19.20; Jevr. 2,10). Zato je On, jedini On u rodu ljudskom imao pravo i smelosti da objavi za sebe: „Ja sam život“ (Jn. 14,6), „Ja sam vaskrsenje i život“ (Jn. 11,25) i onde gde vlada smrt, na zemlji, i svuda gde ima ljudskih bića kojima je smrt ovladala kroz greh. Postavši čovek, i pobedivši za nas i mesto nas smrt vaskrsenjem, Gospod Hristos je podario rodu ljudskom najskupoceniji dar – život večni (Rim. 6,23). Do Hrista važio je i vladao je nad rodom ljudskim zakon smrtnosti, od Njega – vlada zakon besmrtnosti, zakon večnoga života u svima koji veruju u Njega i žive Njime i u Njimu (sr. Rim. 8,2). Da bi sebi osigurao taj život večni, hrišćanin se mora boriti, neprestano boriti sa svim i svačim smrtnim i grehovnim, boriti se sa svakim grehom, sa svakom smrću, sa svakim đavolom, boriti se: molitvom, postom, verom, trpljenjem, i svakim evanđelskim podvigom. Jer je poziv nas hrišćana: boriti se u dobroj borbi vere, mučeći se za život večni na koji smo pozvani (sr. 1. Tim. 6,12).
U zemaljskom svetu, svetu smrti, prvi put se život večni javi u licu Bogočoveka Hrista. To je ono što mi apostoli čusmo, što videsmo očima svojim, što rasmotrismo i ruke naše opipaše: Bogočoveka Hrista. I život se javi, i videsmo, i svedočimo, i javljamo vam život večni (sr. 1. Jn. 1,1-2). A Bogočovek Hristos je život večni zato što je istiniti Bog (1. Jn. 5,20). Ko ima Njega – ima život večni; ko nema Njega – nema života (sr. 1. Jn. 5,11-12). I mi hrišćani znamo da pređosmo iz smrti u život verom u Gospoda Hrista i ljubavlju k Njemu (sr. 1. Jn. 3,14). Koji god nema te vere i te ljubavi – nema u sebi večnoga života (sr. 1. Jn. 3,15), njega rastrže i raznosi sve što je smrtno i grehovno.
Životom u Hristu, životom po Evanđelju Hristovom ugađa se Bogu. Tako se i postaje ugodnik Božji. Tu čovek ne ugađa sebi, već samo Bogu; ne živi sebi, već samo Bogu; ne umire sebi, već samo Bogu. Živeći večnim životom na zemlji, vi i ugađate Bogu. A da se tako može živeti, dokaz ste, svedočanstvo ste i vi sami, Solunski hrišćani: jer vi već tako i živite. Bogočovek, postavši čovek, ne zahteva od nas ljudi ništa neprirodno i nadprirodno, već samo ono što čovek može ostvariti u granicama svoga ljudskog bića. I mi, ostvarujući zapovesti Bogočoveka Hrista, istovremeno ispunjujemo sebe božanskim silama koje nam i razlivaju večni život po vascelom biću našem. A večni život, sa svake strane je božanski beskonačan i beskrajan i savršen, zato nam valja stalno napredovati u njemu. Jer ukoliko ga više stičemo, utoliko smo ga gladniji i žedniji; a u toj slatkoj gladi i divnoj žeđi je naše neiskazano bogatstvo. Da, jer je i naša ljudska duša zbog bogolikosti svoje neiskazano i nenasito gladna i žedna večnog života i svih njegovih božanskih beskrajnosti, beskonačnosti i savršenstava. Zato se u tome mora neprekidno ići napred, napredovati i izobilovati