1-2
Hrišćani vode svoj kratkotrajni život na zemlji kao da su stalno na završetku sveta, na kraju istorije, na Strašnome sudu. To preživljavanje vascele istorije sveta od početka do završetka, od alfe do omege, dar je Hristove vere, i u toj veri znanje o cilju i smislu i traja
...Više
nju ovoga sveta. Osećajući sebe večnim još ovde na zemlji, i doživljujući večni život kao dar Hristov u ovome svetu, hrišćanin neprestano živi večnim i bogočovečnim u svima danima svoga zemaljskog života, u svima časovima, u svima trenucima. Svaki trenutak njegovog života, to je kapilar večnosti, svim bićem svojim povezan sa Bogočovečanskom večnošću Hristovom.
Nema sumnje, početak i završetak sveta su u vlasti Božjoj, i sve što je između početka i završetka – sav tok, sva zbivanja. I ukoliko čovek um svoj podiže verom ka Gospodu i blagodatnim silama svetih tajni i svetih vrlina preobražava ga u sveti um, u „um Hristov“ (1. Kor. 2,16), u svešteni, saborni um Crkve Hristove, utoliko je za njega i jasnija ta istina, i sva tajanstva Božja što su u njoj i oko nje. Zato hrišćanin i živi u ovom svetu kao na Strašnom sudu, mereći sebe i svaku svoju misao i svako osećanje i svaku reč i svako delo – merom Strašnoga suda. Sve svoje on ocenjuje ocenom Strašnoga suda.
Ovaj naš svet nezadrživo putuje ka svome završetku, sa bezbroj ljudskih bića i ljudskih sudbina u njemu, čije su neizbrojne tajne poznate jedino sveznajućem i svevidećem Gospodu. Zato je ljudskom umu nemoguće ni predvideti a kamoli odrediti i utvrditi i znati kad će nastupiti završetak sveta. Potrebno je da ovaj svet, ovaj rukosad Božji, sav sazri onako kako je to predviđeno u predvečnom planu Božjem, pa da tek onda nastupi kraj sveta. U ovoj stvari ljudske ocene su uvek nesigurne i netačne i pogrešne. Pre svega, niko od ljudi ne zna, i ne može znati, koliko milijardi ljudskih bića treba da prođe ovim svetom, pa da se ispuni broj predviđen predvečnim planom Božjim o svetu. A svako ljudsko biće – kakva zagonetka! kakva tajna! Nju samo jedini Bog zna od početka do kraja, i od vrha do dna. Mi smo ljudi kapljice u ogromnom okeanu, čije obale ne može sagledati nikakvo ljudsko oko. Zato je Bog Logos i postao čovek, te uveličao i božanskom beskonačnošću obeskonačio čoveka, i tom novom čoveku dao kroz veru novo saznanje i novo znanje o svetu i njegovoj sudbini. I mi hrišćani verom u Bogočoveka znamo smisao, cilj, završetak i sveta i čoveka. Bogočovek nam je dao sve što nam je potrebno za našu pravilnu i nepogrešivu orijentaciju u ovom svetu na putu ka njegovom završetku danom Gospodnjim, Strašnim sudom. Mi nasigurno znamo da će dan Gospodnji doći, i to iznenada, kao lupež po noći. Zašto tako? Zato, da bismo neprestano bdili i stražili: bdili i stražili nad celokupnim životom svojim u ovom svetu neugasivom svetlošću vere, ljubavi, molitve i ostalih svetih vrlina, i tako svetli i lučezarni stigli u „dan Gospodnji“. I spremni za taj dan Gospodnji. Svaki dan svoga života u ovom svetu hrišćanin treba da pretvori u dan Gospodnji, ispunjujući ga evanđelskom pravdom, evanđelskom istinom, evanđelskom ljubavlju, evanđelskom delatnošću. Onda mu završni dan Gospodnji neće biti strašan, već mio i blag i radostan.
Poslednji, završni dan sveta biće dan Gospodnji u najpotpunijem smislu reči, i on će najočiglednije pokazati kakvi treba da su bili dani ljudskog života na zemlji. A Gospod je to već pokazao Svojim boravkom u našem zemaljskom svetu: svaki dan proveden Njime u našem svetu, i jeste dan Gospodnji; svaki dan proveden Njime u Crkvi Njegovoj, gde je On sav u svetim tajnama i svetim vrlinama. Takvi su ti dani i nama – dani Gospodnji, ako za života svoga na zemlji vascelim bićem živimo u Gospodu, hraneći se svetim tajnama i svetim vrlinama