Stoga dakle ne spavajmo, kao ostali, nego stražimo i budimo trezni. Od strasti i slasti ovoga sveta oči duše naše i savesti naše otežaju i zaspe na smrt. Takve duše i takve savesti ne vide pravi smisao ni sveta ni sebe, i ne znaju radi čega su u ovome svetu. Zbog dobrovoljne zaslepljenosti g
...Više
reholjubljem i slastoljubljem one ne vide ni istinitog Boga, zato i klanjaju i služe lažnim bogovima. Laž što je kroz grehe u njima neda im da vide istinu, večnu istinu koja je razlivena po svetu, i sva bez ostatka oličena u Jedinom istinitom Bogu i Gospodu Isusu Hristu. Uspavani slastoljubljem i samoljubljem, neznabošci su plen svih ljudožderskih sila zla i nečistih duhova, i žrtva svih zabludnih teorija i ideja, koje se roje iz truleži njihovih umova, kao crvi iz trulog leša.
Mi pak hrišćani, budni smo i stražimo. Čime stražimo? Najpre verom, jer verom vidimo Jedinog istinitog Boga, i verom Ga imamo; verom vidimo sav put duše naše iz vremena u večnost, od zemlje do uvrh nebesa; verom živimo svim onim što je božansko, besmrtno, večno; verom stičemo večnu istinu, a ona nikad ne spava, nego stalno bdi u nama i mi kroz nju; verom postajemo pravedni, jer nizvodi u našu dušu večnu pravdu, koja živi kroz sve naše misli, kroz sva naša osećanja, kroz sva naša dela. – Još mi hrišćani stražimo verom na mrtvoj straži duše naše: da nam dušu ne ukradu ni strasti, ni gresi, ni iskušenja, ni smrti, ni duhovi zla, jer je molitva živi oganj koji sve to spaljuje ili daleko od nas odbacuje. Molitva razbudi svu savest našu, neda joj da zaspi, niti da drema, već je vazda drži budnom, vezujući je s nebom i Gospodom. – Pored toga mi stražimo nad sobom postom, da u tvrđavu duše naše ne provale lupeži slasti i slastoljublja, i pokradu nam večne vrednosti duše. – Mi stražimo nad sobom i evanđelskom ljubavlju, da nam mržnja ne uvuče u dušu neku duhovnu smrt i njome oslepi oči duše naše i umrtvi oči savesti naše.
Tako mi hrišćani stražimo nad sobom svakom svetom vrlinom, jer su svete vrline božanske sile, besmrtne i večne, i drže nas stalno u budnom stanju. Međutim, čim se olenjimo u svetim vrlinama, odmah navali dremež na našu dušu, te ona sve manje primećuje zlo i sve ga se manje boji. A produžimo li tu lenjost u nama, duša iz dremeža neosetno pređe u tvrd i dubok san, za vreme koga je pustoše gresi i razne duhovne smrti, i u njoj uzavru crvi poroka i strasti, koji je nepoštedno grizu, razgrizaju i umrtvljuju