Ma s koje strane pristupao Crkvi, ona je uvek sva od Oca kroz Sina u Duhu Svetom. To važi za Crkvu kao celinu, a i za svaku pomesnu crkvu. Crkva je trojična i po prirodi i po delatnosti: sva joj je duša trojična, trojicelika, sva savest, sva volja, sva delatnost; sve što je njeno projavljuje se
...Više
od Oca kroz Sina u Duhu Svetom; sav život njen je u javljanju te blagodatne trojičnosti, te blagodatne otrojičenosti. Svaki član Crkve živi u blagodatnoj trojičnosti, i u svakom članu Crkve živi blagodatna trojičnost. Jer se član Crkve i postaje krštenjem, pogružavanjem vascelog bića u Svetu Trojicu, pri čemu se krštavani oblači u Hrista Gospoda Duhom Svetim uz blagovolenje Oca. Na samom početku hrišćanin postaje obitalište, hram Svete Trojice, i Sveta Trojica njegovo žilište. No taj početak nosi u sebi punoću otrojičujuće blagodati, koja se daje pri svetom krštenju, da se u hrišćaninu produži kroz sav život njegov na zemlji i kroz svu večnost njegovu na nebu.
Jer šta je hrišćanin? Član Crkve. A Crkva? Obitalište Svete Trojice, podobije Svete Trojice. I više: Crkva je telo ovaploćene Druge Ipostasi Svete Trojice - Gospoda Hrista, i time - večna svojina Njena. Zato biti član Crkve i znači: živeti Svetim Trojicom, neprestano otrojičujući sebe blagodaću svetih tajni crkvenih i svetih vrlina crkvenih.
Trojičnost merilo crkvenosti, pečat crkvenosti, znak crkvenosti. Sve što nije pod tim znakom, pod tim pečatom, nije crkveno, nije hrišćansko, nije evanđelsko: jer hrišćansko je, jer evanđelsko je, jer crkveno je samo ono što je od Svete Trojice i u Svetoj Trojici i na Svetoj Trojici. A pratrojičnost data je našoj duši, samom biću njenom, jer je stvorena po slici Svete Božanske Trojice. Crkvom pak data je ljudima sva Sveta Trojica: da bi ih Crkva otrojičila do najpunije mere koja je moguća za trojiceliku prirodu ljudsku. To blagodatno otrojičenje, koje je cilj svakog ljudskog bića u Crkvi, nije nešto spoljašnje za biće ljudsko, već najunutrašnjiji zahtev i potreba trijadolike duše ljudske, njen najprirodniji smisao, njena najvažnija vrednost: sva njena besmrtnost, sva večnost, sva svevrednost. Da, u samoj suštini svojoj čovek je crkva u malome.
On je i stvoren kao Crkva u malome, da bi ovaploćenjem Gospoda Hrista, u Njegovom telu kao Crkvi, postao sav crkva, vascelim bićem svojim postao Hristom Crkva u velikome: crkva u svemu što sačinjava njegovo bogoliko, hristoliko, duholiko biće. Ne samo to, nego je i vascelo mirozdanje, sa svima stvorenjima u njemu, od heruvima do crva, stvoreno Bogom Logosom kao Crkva, kosmos - Crkva, telo kome je glava Gospod Hristos (sr. Kol. 1,13-22). Tako: mala crkva u velikoj Crkvi kroz ovaploćenog Boga Logosa; i u tome večni božanski smisao svekolike tvorevine Božje, i svake tvari posebno. U toj svevrednosti bića svog čovek se i drži slobodom svojom: slobodom vere svoje u Bogočoveka Hrista, koji je glava telu Crkve, i samo telo Crkve. Slobodnim pak grehom svojim čovek se otpađuje od Crkve; jer je greh sila koja obestrojičuje čoveka, obezbožuje, i time obescrkvuje. Čudesnom i svečudotvornom žrtvom Svojom Gospod Hristos je pobedio greh i smrt i đavola, i rodu ljudskom dao blagodatne sile u Crkvi, da sebe otrojičuje sve potpunije i potpunije, i time potiskuje greh iz sebe. A šta je greh? Greh je sve ono što nije od Svete Trojice, što ne vodi Svetoj Trojici, i što ne služi Svetoj Trojici. Crkva je sveživotvorno telo Bogočoveka Hrista, i kroz Njega i preko Njega - Svete Trojice, koja i obavlja spasenje sveta u Crkvi blagodatnim silama Svojim, koje i spasavaju svakog člana Crkve od greha i smrti i đavola, ispunjujući ga večnim životom, večnom istinom, večnom pravdom, večnom ljubavlju. Crkva je, prava Crkva "u Bogu Ocu našem i Gospodu Isusu Hristu". Tako i svaki član Crkve, samo je onda pravi član, ako je "u Bogu Ocu našem i Gospodu Isusu Hristu": ako živi u Njima i spasava sebe blagodaću i podvizima.